Očekujem da netko (urednik naše stranice ili netko drugi) barem novinarski ili profesionalno izvijesti o blagdanu Jurjeva u Orlovom Polju. Naravno popraćeno uz poneku fotografiju. Ono što ja želim jest iznijeti svoje viđenje, svoj doživljaj toga dana, onako jednostavno i iskreno, reklo bi se iz duše, kao svaki čovjek koji ponekad navrati u rodni kraj s prilično radosti ili nostalgije. Mene jako veseli kada u razgovoru s našim ljudima čujem riječi, izraze i nazive onako po domaći. Zato ću pokušati koristiti te izraze bez obzira na pravopisnu i gramatičku ispravnost ili neispravnost. Pišem ovo ponajprije za one zrelije životne dobi, jer mlađi vjerojatno neće imati niti strpljenja niti vremena za ovo moje naklapanje, a ako i pročitaju trebat će im netko puno toga pojašnjavati.
Zadnji put sam bio u selu na blagdan Svih svetih i zato sam se jako razveselio kada sam na samom ulazu primijetio novu kuću Ivice Pejina. Časna sestra Jela reče mi poslije da se Petar najviše zalagao da se kuća obnovi a i njoj je drago zbog toga. Svaka čast! U središtu sela prekrasno izgleda nova (istina još ne dovršena) kapelica, na ponos svakom dobronamjerniku. Pred svakom kućom ima ljudi a i promet je prilično gust. Moj brat Josip došao prije dva dana da uredi sve što je potrebno za blagoslov.
Iako sam stigao u 9 sati, a Misa počinje u 11, pred kapelicu sam došao pred sam početak. Kriva je moja tetka Jela koja je natjerala trgovkinju da prevrne cijelu zadrugu i magacin dok nije pronašla baš one čokoladne bananice koje je naumila ponijeti djeci za milost. Nisam nikada vidio veće pakiranje tih slatkiša. Na samom dolasku pred kapelicu vidim stoji Ivo babe Luce i pored njega neki mladić. Pitam se u sebi nije li to "mattt", urednik naše stranice, jer čuo sam da je on Ive babe Luce sin, ali ga nikada prije nisam vidio niti imao čast upoznati. Eto i to se dogodilo. Neobično mi je drago što sam ga upoznao. Odaje dojam osobe koja vrijedno, pošteno i s puno volje obavlja taj posao. On se vjerojatno razočarao jer je mislio da je onaj Tomica B. koji svašta piše i trabunja po njegovim stranicama, neki klinac, a kad tamo "mrazom" pokriveni čiča kao svaki drugi iz našega kraja. Usput pozdravim Tadiju Leutara. Svježe podšišan, brada uredno fazonirana, a imam osjećaj da je još poneki gram izgubio. Čudo i neće koliko se čovjek trudi oko izgradnje kapelice i svih drugih aktivnosti vezanih za poboljšanje životnih uvjeta naših mjesta. Ako ništa drugo, trebamo barem biti zahvalni i poštivati njegov trud.
Usput još izmijenim koju riješ s mještanima i onako samo letimično svrnem pogled na čovjeka u kolicima i pomislim kako čovjek bolestan i u kolicima došao na Jurjevo, to mora da je jaka volja. Učinilo mi se da čovjeka ne poznajem, ali mi je drago da je i on tu. Pozdravim i Đuru čičinog, a zaboravim mu čestitati imendan. Misa tek što nije počela, a ja primijetim Peru babe Marije, svog komšiju i "starog kompanjona", kojega nisam vidio čitavu vječnost. Bio sam jako sretan što smo se nakon toliko godina ponovno sreli.
Kažu da se karakter čovjeka može iščitati iz stiska ruke prilikom pozdrava. Nemam običaj niti mlako niti jako stisnuti drugomu ruku, nego kao i u svemu drugom držim se zlatne sredine. Misa počinje, okrenem se i vidim iza sebe Marinka Đure čičinog i onako na brzinu ga pozdravim i stisnem mu ruku baš čvrsto iako mi to nije običaj. Nasmiješi se Marinko, ali nekako kiselo i tada primijetim da mu je ruka zavijena. Posjeko se-veli baba Luja. Počnem se ispričavati, a on kaže: "Čiča Tomica ja sam kriv, svima pružam lijevu ruku, a evo tebi sam baš htio pružiti desnu". Prevari se čovjek kad se najmanje nadao. I bi mi žao zbog nesmotrenosti, ali neće mi on zamjeriti.
Počinje Misa i blagoslov polja. Teško povjerovati da nakon tri prethodna dana, kada je temperatura bila oko nule, danas prekrasan dan sa plus 20 stupnjeva. Polja, livade, njive zelene i procvjetane i zaista priliči blagoslov u ovo doba. Nažalost njive nisu obrađene kao nekada, mnoge su pretvorene u "šljunkare", u čije utrobe poslije navažaju smeće i svakojaki otpad. Pa ipak ne treba pokvariti ovaj dan takovim mislima. Uz fra Valerija, asistiraju čiča Ivan Nikolin, kum Ivo Kalaisov, neki meni nepoznati mladić (Marko Leutar prvi povratnik u Orlovo Polje zajedno s Antom Kopić - Antalom)* i još jedan brko, koji me podsjeti na Maksu Ćulibrka. Zagledam se malo bolje i skužim da je to Ilica babe Marije. Aferim brko, baš mu dobro stoje brkovi.
Misno slavlje predvodi naš župnik fra M.Oršolić i nadahnuto govori o životu Sv. Juraja i o našem svakodnevnom življenju. Mato mi je prije Mise rekao da je prošle godine bilo 80-toro, a ja imam osjećaj da je sada puno, puno više ljudi. Bio sam među zadnjima na pričesti i dobio pola hostije. Možda je i to znak da nas je bilo više nego se očekivalo. Posebno raduje što je bilo jako puno djece. Dora, unučica moga brata Josipa, bila je jako razigrana i živahna. Pomilujem je po kosici i pokušam je malo primiriti jer znam da kada se djeca toliko vesele obično poslije bude ili kiše ili suza. A nije dobro niti jedno niti drugo u ovaj dan.
Po završetku Mise pozdravim "ujake" i časne sestre. Fra Valerije onako usput veli: "Evo Orlovca koji je radostan, dobar kršćanin, oženjen, obiteljski čovjek i sigurno ima dobro odgojenu djecu". Naravno da sam sve to potvrdio i prešutio da među troje djece imam i jednog "fakina". Neka, neka, ne bi bilo dobro da smo svi mirni ko "Božje ovčice"-kako kaže moj kum. Fra Valerije priča o tome kako će biti lijepo za Gospu od Anđela i pita me da li ću doći. Vidi se da čovjek živi svoju vjeru, svoj poziv, za sebe i svoj narod. Sjećam se da je jednom (istina u šali) rekao da je sestra Inocenta zamijenila Marjana Terenca jer je stalno po terenu. Mislim da joj inicijali MT dobro pristaju jer mještani kažu da im je kao Majka Tereza. Sestra Jela vodi sestrinsku kuće i brine se za mnoge, pa moja tetka kaže da su naše sestre franjevke bolje i od sestara milosrdnica. Sretan je narod koji ima takve svećenike i časne sestre. (Naravno da našeg župnika fra M.Oršolića nisam zaboravio, ali danas pričam samo o rođenim Orlovcima).
Imam osjećaj da smo se nekako brzo razišli poslije Mise. Opet naiđem pored čovjeka u kolicima, zagledam se malo bolje i vidim da je to čiča Ivan Matanov. Lijepo ga pozdravim i izmijenim koju riječ i bude mi žao što sam prije Mise onako brzo prošao pored njega, a on je mene i tada prepoznao. Bolest i život su ostavili traga na njegovom licu, ali je ostala volja za rodnim mjestom.
Putem kroz selo sretne me neka "curica" i pita kako si čiča Tomica? Kada skuži da je blijedo gledam upita me da li znam tko je. Onako diplomatski velim da mi je poznata iz viđenja i znam da je iz našeg sela, ali se ne mogu sjetiti čija je. Skroz sam zabrljao kada mi je rekla da je žena Tome ujkina. Zamolim je da nikako Tomi ne kaže kako je nisam prepoznao, a naravno da sam to odmah kod kuće pred ujkom i ujnom ispričao. Eto razloga da se viđamo češće. Ni mi se ne poznajemo, a što će tek biti s našom djecom.
Iznenadio sam se kada sam sreo Tucka. Bio je dječačić kada sam ga zadnji put vidio, a sada bi mogao glumiti u meksičkim sapunicama. Neki vele da bi mu bolje pristajala uloga nekog razbijača, kauboja ili šerifa u Županjskim kafićima. Neka, neka i to je ponekad lijepo čuti.
Kod kuće gosti i blagoslov kao nekada. Sve skupa s djecom nas je bilo 20-tak. A zamislite kada se sretnu tri "lovca penzića" (moj tata, komšija Juro Šimin i Pero babe Janje iz Parića). Možete misliti kako su uz mezu i čašicu razgovora tekle lovačke priče. Usred slavlja, ona ista razigrana unučica Dora poče plakati iza kuće. Pomislim da se nije što dogodilo, a kad tamo Marina sa šibom u ruci, a Dora sva mokra od vode na pumpi. Obistini se moje predviđanje o razigranoj djeci. 
Neki su ostali još dugo, a ja moradoh put Zagreba. Na meraji kod Đure čičinog auta ko u priči, stolovi u avliji puni , a iz kuće glasno dopire šargija. Pred svakom kućom još uvijek puno gostiju. "Neblakati, gle pred Čađinom kućom kolije i svijeta ko na vašeru"- veli moj tata prije izlaska iz sela. Osjećao sam se kao da mi je ovaj dan napunio akumulatore i duše i tijela, što će mi barem neko vrijeme dobro doći u gužvi velikog grada.
Tekst: Tomica Bošković
Fotografije: Tadija Leutar
