Mi Bosanci imamo lijep običaj da najbliže susjede zovemo "komšija", a svi ostali iz Bosne smo "zemljaci". Mislim da je to zaista lijep običaj. No imam osjećaj da što smo dalje od rodnog kraja, sve smo si nekako bliži i više povezani. Tako nam komšija postaje ne samo onaj iz našeg sela nego i okolnih mjesta.
Izgleda da je ono moje pisanje za Jurjevo ipak izazvalo neki interes i potaklo na razmišljanje. Neke čak i rastužilo. A nije mi to bio cilj. Ja sam to samo onako na brzinu i pod tadašnjim dojmom "istresao iz rukava". Nekako da si dam oduška. Kao kad odemo na ispovijed, pa se poslije nekako osjećamo lakše. Iako kažu da se doktoru i svećeniku treba reći punu istinu, ponekad nešto zadržimo samo za sebe i ne reknemo baš sve iskreno i to nas poslije zna pomalo kopkati i peckati kao kamenčić u cipeli, ali ja tada rekoh baš sve onako kako sam mislio. Sada bih možda nešto promijenio, ali kaže se poslije smrti pokajanja nema.
Još davno sam čitao neku knjigu koja se zove "Plakat ću sutra". Sadržaj ukratko glasi nekako ovako: slavna, poznata, lijepa, bogata glumica i barska pjevačica ima sve, ali nema sreće u ljubavi. Svaku večer poslije nastupa dođe kući i plače i pomišlja na najgore. A mater ko mater zna sve što tišti njeno dijete i mudro savjetuje da ne plače večeras, nego neka se isplače sutra. Zna majka da je jutro pametnije od večeri, da poslije kiše dođe sunce, da kada se prašina i dojmovi slegnu, stvari izgledaju malo drugačije. Nikad ne treba donositi velike odluke pod nekim dojmom i pritiskom, nego trijezan i hladne glave.
A zašto sam sve ovo rekao u uvodu? Naime, nedavno mi se javio jedan "Komšija" , kaže da je pročitao moj prilog koji ga je jako dirnuo jer je iskren i iz stvarnog domaćeg života. Oni koji malo bolje poznaju književnost kažu da je Ruska književnost jedna od boljih, zato što su to sve djela iz stvarnog života i nose dušu tih ljudi. Kada smo to čitali za lektiru bilo nam je dosadno i nezanimljivo, ali ako sada čitamo polagano i opušteno vidimo da u mnogima od njih možemo pronaći i dio sebe i to je ono što nas privlači. Komšija moli dvije stvari. Pošto kaže da živi u dalekoj tuđini i da dugo nije bio u rodnom kraju, nisam siguran da li je on onaj bliži ili dalji komšija. To pak nije niti bitno, bitno je ono što traži. Kao prvo moli da ja poslikam sve obnovljene kuće iz naših krajeva i stavim na našu internet stranicu, da bi mogao gladati i dočarati si kako sada izgledaju naša sela, jer on se zaista namjerava jednoga dana vratiti. Kaže da je nakon pročitanog mog priloga malo popio, skoro spakirao i krenuo na put. Da su žena i djeca htjeli već bi bio u rodnom kraju. Da je pitao za savjet moga brata Josipa, pretpostavljam da bi mu on rekao neka se spakira i odmah krene na put. Možda to i nije loše rješenje, jer što god više razmišljaš, ono jednoga dana često se ne ostvari . (Buraz, oprosti što proizvoljno tumačim tvoj stav o povratku, a ne bi bilo zgorega da se čuje i tvoje izvorno mišljenje po ovom pitanju). Ja sam pak nekako suzdržaniji kada se radi o tako važnim stvarima i zato sam naveo priču iz one davno pročitane knjige. Nažalost, Komšija, ne mogu ti ispuniti prvu želju, jer nisam ni ja baš često dolje, a i kada odem uvijek sam u nekoj žurbi. Znam da ima ljudi koji imaju dobru volju i koji stalno pomažu, pa ovaj poziv treba preusmjeriti na neku drugu "dobru vilu". Nemojte mi reći da niste odmah svi pomislili na Matu, Tadiju ili nekoga trećega. Oduvijek se tuklo vola koji najviše vuče, jer se u njega uvijek možete pouzdati. Ja ništa ne predlažem, samo želim napomenuti da mi je jednom u razgovoru i Vjekoslav izrazio želju da vidi sve naše Orlovačke kuće na internet stranici, a iskreno rečeno i meni se sviđa ta ideja. Kako neke kuće već postoje, ne bi bilo loše da se ta kolekcije dopuni. Ne samo Komšiju, nego i mnoge druge će to razveseliti pa neka to bude nagrada onome tko se prihvati tog opsežnog posla.
Kao drugo, Komšija pita kakvo je kod nas stanje, te da li i kada bi moglo biti masovnijeg povratka. Majstore, što baš mene to upita? Ja mogu samo iznijeti svoje razmišljanje, a nikako ne mogu dati konkratan odgovor. U devedeset posto slučajeva svi kažemo da ćemo se vratiti kada odemo u penziju, reklo bi se "pod stare dane". Petar Dadić u našoj knjizi gostiju reče da njegovi stari dani teku upravo sada (iako znamo da je Petar čovjek srednje dobi i još daleko od penzije, mnogi bi rekli u najboljim godinama). Velika mudrost i istina se krije u tim riječima mog prijatelja Petra. Zna on dobro da svako odgađanje i čekanje ovoga ili onoga, razvodnjava i umanjuje mogućnosti za povratak. Najvažniji je trenutak koji sada živimo, a ne ono što je bilo ili što će možda sutra biti, jer sutra tko živ, tko mrtav.
I pred sam rat ( da ne govorimo o masovnom i prisilnom iseljavanju za vrijeme rata) bilo je puno više ljudi koji su odlazili iz sela, nego onih koji su se u njega vraćali. Pa zar naši ljudi nisu odlazili na "privremeni rad"? Privremen znači neko određeno, kratko vrijeme. Do Božića, do Uskrsa, dok se napravi kuća, dok se kupi traktor, auto, pa još ovo pa još ono i tako u nedogled. Baš kao neke vjerske sekte koje odrede datum "propasti svijeta", pa kada dođe taj dan i ne bude ništa, oni opet produže termin i tako stalno. A kako novci rastu, rastu i želje. (Još davno je pjesnik Preradović napisao: "Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije". Ima i nastavak: "Misli, jadno, zemlja ima slasti, koje neće s njime u grob pasti"). Pa zar se ti radnici na privremenom radu ne zovu "gastarbajteri", što vjerojatno znači radnici gosti, a znamo da je svakog gosta tri ili nekoliko dana dosta. Nažalost gastarbajtera i privremenih radnika se više vratilo u lijesu nego nakon kratkog boravka u inozemstvu. I kada se nešto zaradilo, napravilo i kupilo, pojavili su se drugi problemi. Djeca su se rađala i rasla, ženila i udavala u uvjetima tih zemalja, u većini slučajeva postala dio toga svijeta i podneblja, i naravno da nije realno niti očekivati da se jednoga dana svi vrate. A mi roditelji, što je s nama? Ostaviti djecu i unuke i vratiti se zaista pod stare dane, sami, slabi, bolesni, iscrpljeni. Pa ipak cijeli život živimo za svoju djecu, a poslije valjda za unuke. Pa mi moramo biti uz tu djecu. Mi mislimo da djeca niti znaju niti mogu bez nas. Iako znamo da to nije u potpunosti istina, roditelji ne mogu drugačije razmišljati. Možemo mi imati 50, 60 ili više godina, a ako su nam roditelji živi, mi smo još uvijek za njih djeca koja trabaju za svaku sitnicu pitati njih za savjet i kojima oni moraju još uvijek pomagati. Ja slično tako razmišljam o svojoj djeci. Pa kako će se oni sami brinuti o sebi? Vjerojatno mnogi roditelji tako razmišljaju. Iako su djeca odrasla i zreli ljudi, još uvijek teško možemo zaspati ako je kasno u noć a djeca se nisu vratila kući. Rijetko kada smo se probudili i digli u noći radi nekih fizioloških potreba, a da nismo usput zavirili u sobu i provjerili da li su se djaca vratila. Ma ne samo to, nego moramo ih pokriti da se ne prehlade, iako je njima vruće i namjerno se otkriju. A mi uporno navlačimo tu deku na njih. Kako razumjeti da im nije zima i da neće prehladiti bubrege, ako obuku kratku majicu, a leđa sva ispala. Naravno da ne možemo razumjeti jer odnos na relaciji roditelji-djeca ne vodi se razumom nego srcem. A srce je slijepo na zakonitosti i logiku, srce vode samo osjećaji. Molimo Boga da nam djeca čim prije odrastu, a tek tada uvidimo da su "kleine Kinder, kleine Sorgen", a velika djeca valjda velike brige. Kada odrastu, muči nas tjeskoba da će uskoro kao ptice odlepršati. Djeca se žele čim prije osamostaliti, a mi bi htjeli da zauvijek ostanu s nama. Nismo mi ni Švabe, ni Švicarci ili Bog te pitaj koji narod, mi smo Bosanci, ljudi velike duše i širokog srca koji će pomoći svakome, a što smo tek spremni učiniti za svoju djecu. Je li to uvijek ispravno i najbolje o tome ne razmišljamo, takvi smo rođeni, tako odgajani pa se valjda drugačije niti ne možemo ponašati.
Sve sam ovo naveo da bih pokušao naći odgovor kako i kada ćemo se vratiti. Djeca nas trebaju dok su mala, trebaju nas dok ne odrastu i dok se ne osamostale. Kad se ožene i dobiju djecu trebaju nas da čuvamo unuke. A kad zaista ostarimo i tada mislimo da im trebamo, a ustvari mi trebamo njih.
Kako i kada se onda odlučiti na povratak? Kako podvući crtu i napraviti prekretnicu u životu? Slično je to kao sa pićem. Kažu da je najgore ispiti čašu do kraja. Nije loše popiti čašicu-dvije, ali čim je čaša prazna znači da je treba ponovno napuniti i tada se serija nastavlja. Samo oni koji mogu vladati sami sa sobom mogu prestati, podvući crtu, no u tom momentu obično ne vladamo ni sobom ni situacijom. Tko može vladati sobom može vladati cijelim svijetom-tako neki kažu. A ako nismo načisto sami sa sobom, teško ćemo naći rješenje negdje drugo. Tako je to sa mnogim stvarima pa valjda i sa povratkom. Teško će nam drugi puno pomoći ako smo sami neodlučni i opterećeni dodatnim problemima. Ako nam netko malo i pomogne, to su obično mali ljudi, sitne ribe, jer velike ribe i političari puno obaćavaju, ali kada treba zaista pomoći, obično izmigolje i misle samo na sebe. U Francuskoj je bilo puno kraljeva koji su se zvali Luj. Više niti sam ne znam da li je to bio Luj XIV ili Luj XV, ali jedan od njih je rekao nešto u tom smislu, želi da je u zemlji dobro dok je on živ, a poslije njega može nastati i potop. Onaj drugi, kada su mu napali dvor, niti je branio sebe niti svoj narod, nego je mahnito bježao i vikao: "Konja, konja, kraljevstvo dajem za konja"- samo je mislio na bijeg i spašavanje vlastiti glave. Napominjem ovo kao usporedbu očekivanja da će našu situaciju riješiti netko sa strane, netko na visokom nivou, političari i slično.
Susjed mi je nedavno otišao u mirovinu, živi sam, a zdravlje nije baš za pohvaliti. Na moje pitanje kako je u mirovini, kaže da je dobro i da je najvažnije što mu je blizu doktor, kiosk za novine i dućan. Kada se ujutro probudi i pogleda u ogledalo, jako je sretan što je živ, a o nekim drugim planovima i željama niti ne mašta.
Moj rođak obnovio kuću i kaže da će se vratiti kada dođe u penziju, a do penzije ima više od mene. To mu je kao neki adut. Drugi mu je adut čekanje nestanka vlasti Republike Srpske nad našim područjem. Treći adut mu je taj da kada Bosna uđe u Europsku uniju, zemlja u našem mjestu će imati veliku cijenu, doći će strani ulagači pa bi se tada i naši ljudi mogli masovno vraćati. Narodna poslovica kaže : "Crkni magarče dok trava naraste". Nada istina postoji, ali nisam baš siguran da je računica na čvrstim nogama. Neki dan se uvrnuo kao paragraf jer ga nešto zakočilo u leđima pa ga ja zezam kako će tek izgledati kada dođe u penziju. Glava mu puca od briga jer je kuća na osami, a ima nešto namještaja i stvari. A kad je čuo da mu je razbijen prozorčić na tavanu, nije pomislio ni na vjetar ni na ptice, nego odmah na lopova. Do penzije još puno godina, a ovakvih će problema biti.
Moj tetak iz Tuzlana čim me vidi pita kada ću se i ja vratiti. Kum Ivo Kalaisov iz Orlovog Polja kaže da bi volio da se svi ljudi vrate, ali da nikada nikoga nije pitao i nagovarao da se vrati, jer i sam ima djecu razasutu po svijetu i nitko ne bi bi sretniji od njega da se jednoga dana svi vrate, ali niti može niti želi utjecati na njihovu odluku.
Eto sve su to razna viđenja i razmišljanja vezana na temu koju je postavio onaj naš Komšija.
Kada sam prije mnogo godina odlazio od kuće, pretpostavljao sam da se neću vratiti i živjeti ponovno tamo, ali imao sam namjeru dolaziti kada god budem mogao. Sada ponekad odem kući, istina treba mi vremena dok se odlučim, jer nije mi lako putovati. Čim sjednem za volan odmah mi se spava. Obično su to praznici pa bude gužva na carini. Ako je jedna traka, sporo ide, a ako su dvije, uvijek stanem u onu koja sporije ide. To je valjda zakon dva ključa. (Ako imate dva ključa uvijek ćete gurnuti u bravu onaj koji ne odgovara). A na carini pri povratku otvore i pregledaju svaki gepek. Bez obzira što znaju da ljudi nemaju para za velike kupovine, a možeš prenijeti samo "nješta malo podmjere"- kako kaže moj zet Nino, ipak sve detaljno pregledaju. I taman kada pomislim kako se promet na autocesti brzo odvija, nastaje suženje puta jer se svako malo jedna traka obnavlja i svi oni planovi o povratku kući u toliko i toliko sati padaju u vodu. Olakšanje nastane kada prođeš naplatne kućice, ali samo zakratko. Više mi treba dok prođem kroz Zagreb nego od Slavonskog Broda. I pored svega toga, na kraju ipak osjetim neko veliko zadovoljstvo što sam bio kod kuće. Neobično mi je drago sresti ljude koji tamo žive. I tko god se vrati trajno, s dubokim poštovanjem skidam kapu dolje. Oni su razlog i garancija da ćemo i mi ptice selice ponakad navraćati na koji sat, koji dan, možda godišnji odmor i barem tako održavati vezu s rodnim krajem. Ja za sada tako, a što i kako će biti kada se dođe u penziju(ako se uopće dođe), tko bi ga znao.
Ljudi moji kud ja to odluta! Vidiš, Komšija, da ne mogu ni sam sebe obuzdati, a kamoli da drugima nešto savjetujem. Mislio sam sa par rečenica odgovoriti samo tebi, kao kada se na našim svadbama naruči pjesma, samo za mladence, samo za društvo... i sl., ali bujica nostalgije odvuče i mene. Ma nema veze, iako je pjesma "samo za....", ipak je svi prisutni slušaju. Možda još poneko pronađe sebe u okviru ovih razmišljanja. Tako, ako netko bude ovo čitao neka podvuče crtu i prestane gdje god hoće, a tko dođe do kraja, stvarno je uporan i ima jaku volju. Rijetki imaju tu vrlinu. E sad je zaista dosta. Fajrunt! Mnogi će reći da sam dodijao i Bogu i narodu.
Tomica Bošković
Nedjelja: 29. Svibanj 2005.
