Šetao sam jutros po Kamenjašu, Adi, i Njivici. Gledao zarasle staze po kojima sam u djetinjstvu sa svojom braćom, sestrama i drugovima iz komšiluka za govedima hodio, ptičja gnijezda tražio, jagode i maline, brekinje i drenjine, divlje kruške i trnjine brao...
Stajao nad smrznutim kanalom skoro prekrivenim starim vrbovim granjem i sjećao se veselih dječjih praćakanja u njegovoj mlakoj ljetnjoj vodi i drhtanja za vrijeme ledenih jurjevdanskih uranačkih kupanja...
Svoga tatu u dugim lanenim gaćama vidio kako ''kiseli'' ćeten i konoplju i snažno maljem kolje pobija dok mu prljava voda pršće po zajapurenom licu. Sjetio se komšije Marka na istom poslu i njegove kćeri, prvog ženska koje sam golo vidio...
U sjećanje su mi se vratila goveda koja sam čuvao, tukao i mrzio, ali i volio i često mazio. Bili su tu Šironja i Zekonja, Vilota i Plavota, Šara i Rogava, Perava i Zekulja. I vječita junica koju smo Jozo i ja zvali ''Gospojica'' i - lude dječje glave - ''nudili'' svakom biku koji se u blizini našao...
Nema vise staza - sve je zaraslo u gustiš - u Adi po kojima je '45. silni i nemilosrdni ždrijebac Zekan jurio i grozno ujedao svog starijeg ubogog brata Mrkova...
Dva sveta mjesta na dva kraja njive, oba vezana za mog nezaboravnog tatu: na jednom mi je u gladno proljeće 1951. donio veliki vruci komad prove, a na drugom smo maja 1970. razgovarali o mojoj ženidbi...
U pustoj, goloj sumi čuo sam opet one stare drage akorde ptičijih pjesama: lelek kukavice, gugut grlice, kliktaj žune, cvrkut vrapca i još mnogo drugih, lijepših, i manje lijepih, glasnih i tihih arija; tražio panj starog hrasta na kojem sam negdje pedesete-pedeset druge u vranijem gnijezdu piliće izlegao; pravio boriju od sočne vrbove grane i njome se ''dovikivao'' sa komšijama iz susjednih njiva...
Nestalo je staza i bogaza, nema ni traga " cubama " , klupama od mahovine; na proplancima gdje smo nekad brali jagode - korov i trnje. Tisina i praznina do fizičkog bola...
Lebdi ovdje neprolazna moja uspomena na Katu Mijakica, prvu dječačku ljubav od čijih mi nevještih i stidljivih poljubaca usne nikada nisu prestale da bride...
Braćo moja i sestre, drugovi iz djetinjstva, stada i livade moje, ptice vesele i tužne, igre i pjesme nezaboravne, gdje ste?...
Marijan Piljić
Utorak: 12. Srpanj 2005.
