I opet su svi putovi vodili na groblja. Pretpostavljajući da će biti gužva na putu, prognoze su najavljivale pogoršanje vremena, te neizostavni ćevapi u Orašju, sve su to bili razlozi da se krene ranije na put. Kako promet nije bio gust, nikada nisam brže stigao do Slavonskog Broda.
Ta činjenica, te gusta magla od Broda do Orlova Polja, pobudile su u meni sumnju da će ove godine biti malo ljudi na groblju. Dolaskom kući u Orlovo Polje i sunce se počelo stidljivo probijati kroz maglu. Brat Josip sa svojom obitelji stigao je dan ranije. Bosanci vole živjeti bez žurbe, komotnije i "na tenane".
Kad sam stigao na Okruglić, kao da je netko podigao pokrivač od magle, sunce prekrasno zasjalo, zimska jakna mi je ostala u gepeku i ona lagana koju sam obukao bila je na kraju pretopla. Svijet kao da je odjednom izniknuo iz zemlje. Jedva sam uspio pronaći mjesto za parkiranje. Prošle godine sam ustvrdio da nikada nije bilo toliko naroda. Ta konstatacija mogla bi vrijediti i ovaj put. Sreća pa smo proširili groblje. Odakle nas samo toliko. Koliko nas pak ima kada bismo se svi sakupili.
Groblje lijepo ograđeno. Grobovi uređeni. Tisuće svijeća i lampiona lagano tinja i dogorijeva, a buketi krizantema i svakojakih cvjetnih aranžmana ukrašavaju svaki grob. Pomislim u tom trenutku, da je u sredini neka lijepa kapelica, ne bi se mogli posramiti ni pred Zagrebačkim Mirogojem.
Misno slavlje predvodi župnik fra Valerije uz asistenciju fra M. Oršolić i župnika iz Slatine.
S posebnim zadovoljstvom i nekim unutarnjim ponosom prišapnem supruzi i kćerki Martini (koja je prvi put ovdje od vremena ratnih zbivanja) da su fra Valerije, sestra Inocenta i sestra Jela Piljić iz moga Orlovog Polja.
Na samom početku župnik je pozdravio sve prisutne, a posebno one koji su došli preko Save. Predlažem da se propovijedi naših župnika (barem one izrečene za posebne prigode i blagdane) objave i na našim internet stranicama. Fra Valerije je tako nadahnuto govorio da smatram vrlo korisnim (i za prisutne, a pogotovo za one koji nisu bili na groblju) prepričati i interpretirati njegove riječi.
Pouka propovijedi glasi ovako nekako: ljudski život je patnja na zemlji. Teško je naći čovjeka koji u svom životnom vijeku ne prolazi kroz razne poteškoće i patnje. Diljem svijeta neprestano su prisutni ratni sukobi. I nas je zadesila ista sudbina, kada smo morali napustiti svoje domove i s vrećicom u ruci uputiti se u nepoznato. Svaki drugi stanovnik našeg planeta je gladan i siromašan, a sutra će taj omjer biti još veći. Svakojake bolesti haraju svijetom. Nekad smo radosno promatrali povratak ptica selica u proljeće, a danas nam ulijevaju strah od mogućnosti donošenja raznih zaraza. Voda je zagađena, zrak je zagađen, zemlja je zagađena, hrana je zagađena, a najgore od svega je to što nam i život sve više poprima ta obilježja.
Prije ili poslije životni put dođe do posljednjeg počivališta, do groblja. I što čovjek ima od ovozemnog života. Vjera je ta koja nam daje snagu da prebrodimo patnje i poteškoće, te daje nadu da nakon ovozemnog slijedi vječni život. Na blagdan Svih svetih sjećamo se svih onih koji su sveto živjeli, a nisu od Crkve službeno proglašeni svetima. Vjerujemo da su duše mnogih, čija tijela počivaju na našem groblju, već u vječnosti.
Ne trebamo ići u Italiju, Francusku, Portugal, da bismo hodali zemljom svetaca. Ovim prostorom je hodao sveti Tramošnički župnik fra Lovro Milanović. Mnoge naše majke i očevi, bake i djedovi, koji su hodali po vreloj prašini, te blatnjavim i snijegom zametenim našim putovima, sveto su živjeli. Teško su radili i živjeli, ali su usađivali čvrstu vjeru u svoju djecu. Da nije tako zar bi se danas okupili u ovolikom broju.
Nedavno sam čitao tumačenje jednog priznatog teologa o smislu ljudskog života. Život je usporedio sa jabukom, koja može biti zrela, nedozrela ili trula. Kad čovjek umre, on je savršen, nesavršen ili promašen.
Oni koji su živjeli pošteno, čovječno, činili dobra djela, oslobodili se grijeha, koji su savršeno postigli sličnost s Bogom, bili Božji suradnici, nakon smrti nastavljaju odmah suživot s Bogom, a stanje tog suživota kršćani zovu raj. To je ona zrela jabuka. Nedozrela jabuka su oni koji su se trudili valjano živjeti, ali ne u tolikoj mjeri kao ovi prvi. Nakon smrti odlaze u čistilište, na pročišćenje i dozrijevanje. Za njih se molimo Bogu da im olakša patnje i ubrza pročišćenje. Oni pak mole za nas kako bismo imali dovoljno snage i čvrstu vjeru za valjano življenje.
Trula jabuka su oni koji su svjesno i svojevoljno odbacili Boga. Njihov život je promašen. Vjerujem i nadam se da su oni koji počivaju na ovom groblju svoj životni vijek proživjeli kao prve dvije skupine.
Na kraju misnog slavlja župnik je zamolio da se korov ne pali blizu ograde od groblja, a onaj tko učini štetu, trebao bi je i namiriti (naime, netko je, vjerojatno zbog nedovoljnog opreza, zapalio kontejner). I ono moje razmišljanje o novoj kapelici se obistini.
Naime, u spomen 200-stote obljetnice smrti fra Lovre Milanovića, uskoro će započeti izgradnja kapelice na našem groblju. Sva današnja lemozina poslužiti će barem za postavljanje temelja. Zaista mislim da je potrebno izgraditi kapelicu na groblju, stoga su naši prilozi neophodni.
Nakon Mise i poduljeg razgovora sa mještanima, navratio sam kod tetke u Tuzlane. Bilo nas je prilično, ali se tetka kao i uvijek dobro pripremila za goste. Nikad je u životu nisam sreo ljutu i neraspoloženu. Naravno da je kod tetke bio i moj dobri ujko sa svojima. Uz dobro piće i mladu prasetinu, pričalo se o svemu i svačemu. Gledam kradomice tetku i ujku, koje život nimalo nije mazio, i divim se njihovom dobrom duhu i uvijek vedrom raspoloženju. Sjetih se riječi iz propovijedi o našim ljudima koji su sveto proživjeli svoj život. Kada bih se mogao kladiti, kladio bih se i ruku bih u vatru stavio da će njih dvoje, a naravno i mnogi drugi naši dobri ljudi "u opancima ući u raj". Nadam se i molim Boga da tako bude.
Dan se bližio kraju i moralo se opet na put. Prošle godine sam napisao: i tako prođe još jedno okupljanje Tramošnjana na blagdan Svih svetih. Uz one koji trajno počivaju na groblju, ostade manji dio onih koji žive u Tramošnici, a veći dio nas krenu u raznim smjerovima.
Dao Bog da dogodine, kada se ponovno okupimo za ovaj blagdan, bude što manje svježih grobova, a što više onih koji tamo žive i čuvaju naša ognjišta. Sada bih nadodao; dao Bog da bude što više onih koji tamo žive, a što manje onih koji moraju otići u raznim smjerovima.
Fotografije s misnog slavlja možete pogledati ovdje
Tomica Bošković
Utorak: 08. Studeni 2005.
