Baka Mara nije baš iz našega mjesta, ali crna suknja i crna marama podvezana na specifičan način govore da je riječ o nošnji koja je karakteristična za naše krajeve. I njeno selo je doživjelo sudbinu našega, te je sa djedom Matom, kao i mnogobrojni naši mještani, morala u izbjeglištvo. Živi sama u maloj, vlažnoj sobici dvorišne zgrade, tek par ulica udaljena od mene. Godinu dana po dolasku u Zagreb, djed Mato se preselio na onaj svijet. Pokupio ga auto nasred ceste. Pričali susjedi da je često bio pijan, a baka Mara iznalazila opravdanje da se propio zbog muke rata, izbjeglištva, nemogućnosti prilagodbe životu i gužvi u velikom gradu. I da nije naletio taj nesretni auto, vjerojatno ne bi mogao dugo podnositi visoki šećer ili bi srce izdalo. Od tada živi sama jer joj sin i snaha sa dvoje unučića žive u Njemačkoj, a nikoga drugoga nema.
Baku Maru znaju svi u kvartu kao poštenu ženu i dobru vjernicu. Na prste jedne ruke bi se mogli nabrojati dani kada nije bila u crkvi. Naravno da mjesta nisu rezervirana, ali njeno mjesto u našoj župnoj crkvi svi znaju i poštivaju. Svako jutro u 07,15 ja na posao, a baka Mara ide sa rane Mise. Usput kupi četvrt kruha i pola litre trajnog mlijeka. Već godinama stereotipni pozdrav: "Faljen Isus, jesi li uranio, je li zima, komšija"? No u ovo predbožićno vrijeme teme za razgovor su malo drugačije. Iskreno rečeno, volim sa starijim ljudima obnoviti sjećanje na zaboravljene običaje, volim čuti naše stare izraze. Tako nas dvoje često na kapiji popričamo. Pričali smo o pripremama za Božić, pečenju pečenice, nošenju badnjaka. Kaže da je napravila "pače" i skuhala "keške". Već dugo nisam čuo tu riječ, pa je pitam zašto se za Božić kuha keške. Kaže da niti Božić niti svadba nisu mogli biti bez toga, jeftina je hrana, a na svadbama se uz njega prikupljalo za maje i aščije.
Zažalio sam što sam je upitao da li će joj doći sin iz Njemačke. Nevjerojatno kako brzo može poteći suza iz oka i nestati vedrine s lica. Kao da sam joj tim pitanjem urezao još jednu boru na lice. Veli da je neki dan zvao na telefon kod gazdarice, dok je ona bila na večernjoj Misi. Iako mu je gazdarica rekla da je baka prilično loše, poručio je da neće ni ove godine dolaziti jer mu nisu dobre gume na autu, a nešto je i gripozan. I tako uvijek u ovo doba. A imala je samo dvije želje: da vidi svoje i da joj gazdarica bar malo pojača grijanje. Mora da je teško kada se zebnja i iščekivanje uvuku u srce, a hladnoća u kosti. Prva joj se želja sigurno neće ostvariti, a vjerojatno niti druga. Preostala je samo nada da će barem dobiti čestitku i staviti je pod mali okićeni bor.
Prošao Božić, prošla i nova godina, a čestitke nema. Baka nekako sve potištenija. Uvjeravam je da će ipak stići jer znam da je gužva s poštom u ove dane. Bilo bi mi jako žao ako i taj djelić nade i sreće zaobiđu njenu adresu. Dana, 04.01.2006. godine ide baka i viče "Komšija, stigla čestitka" i moli me da joj pročitam. Radost me obuze, ali samo zakratko. Doslovno piše ovako: "Bako, puno zdravlja i veselja za Božiće i Novu 2006 Godinu žele ti tvoji iz Njemačke". Učini mi se na trenutak sretna, a malo potom opet nesretna. (Sjetih se tada kako sam, onako usput, u prolazu, jednom prilikom nešto svom sinu obećao, a nisam tada o tome ozbiljno razmišljao, te sam na to i zaboravio. Nakon nekog vremena rekao mi je: "Tata, tata, što ti znadeš čovjeka razveseliti, pa ga zatim rastužiti"). Tako bi nekako i kod bake. Datum na žigu kada je čestitka poslana bio je 28.12.2005. Pitam baku da li joj je sin uopće vjernik kada čestita Božić nakon blagdana. Prvi put sam tek tada doznao da joj sin ima "miješani" brak i da je vjerojatno sretan što je nova godina između dva Božića pa tako može jednom čestitkom čestitati sve skupa. Ustvari nikada niti ne dolazi za Božić jer u Bosni nisu ništa obnavljali pa nemaju kamo, a preko ljeta odlazi u neko ličko selo odakle mu je žena, pa tamo provedu godišnji i usput odu malo na more. Da bi prikrila tugu, veli da joj danas nije dobro i da mora ići. Zaista nije izgledala dobro.
Mnoge majke i bake iz naših krajeva imaju sličnu sudbinu. Godine sve više pritišću, a teški životni uvjeti nagrizaju zdravlje. Svima su nam dani odbrojani, a pogotovo starima, bolesnima i usamljenima. Znam da pored loših guma i gripoznosti ima i drugih razloga i opravdanja za nedolazak, ali češći susret i lijepa riječ mogu puno pomoći i ublažiti teret života. Baka uvijek rado priča o svojima, a s ponosom mi je pokazivala slike unuka koji dobro igra nogomet i unuke koja lijepo svira. Životnu snagu joj daju priče i sjećanja, te iščekivanje dana kada će barem nakratko navratiti.
Baka Mara je imala samo dvije želje za ovaj Božić. Prvu će nekako riješiti: umota se u deku dok sjedi na krevetu i moli Boga da bude toplije. A druga želja? Ako se ne ispuni, ureže dubok trag u dušu i srce i svaki put oduzme još poneki od onih malo preostalih dana. Možda nagodinu ne bude gripoznosti i budu nove gume na autu, ali što ako odbrojani dani ponestanu???
Tomica Bošković
Četvrtak: 05. Siječanj 2006.
