U životu je sve prolazno i privremeno. I radost i tuga i bol i patnja. I ove godine smo se okupili za blagdan Jurjeva u Orlovom Polju. Od onog prijeratnog pa do ovog današnjeg prošlo je petnaestak godina. Nije to tako puno vremena, ali opet niti tako malo jer je u tu škrinju vremena stalo dosta događaja, uspomena, a ponajviše tuge i boli naših ljudi. Sudbina nas je rasijala kao seljak pšenicu po svojoj njivi. Neki su otišli vlakom u jednom smjeru, neki su se vratili, a najviše je onih koji ponekad navrate, ako ništa drugo, a ono barem za Jurjevo.
Sjećam se prvog poslijeratnog dolaska u selo gdje mi je jedna od dominantnih misli bila da više nikada neće biti kao prije i bojazan da će ikoja duša ponovo doći živjeti u toj aveti. Na moju veliku radost, tadašnje slutnje se nisu obistinile.
Ovogodišnje Jurjevo me podsjetilo i nekako sličilo na one blagoslove prije rata. Iako je naš župnik fra M. Oršolić izrazio malo žaljenje što se po ovako lijepom vremenu (a bila je i Nedjelja) i na prvom blagoslovu polja, nije okupilo više ljudi, meni se učinilo suprotno. Prema mojoj procjeni (koja je vjerojatno ponešto subjektivna) bilo je jako puno ljudi, čak kao nekada. Uz našeg župnika, koncelebrirao je i fra Valerije koji je, kao i uvijek, jako nadahnuto govorio o našoj vjeri. Vjeri naših očeva i majki, djedova i baka, vjeri koja nam je davala snagu i nadu i onda kada se činilo da su nas svi i sve napustilo. Vjeri koja nas je održala i koja nas i dan-danas okuplja, koja nam daje smjer i putokaz.
Poslije Mise ušao sam u kapelicu da vidim što je sve urađeno i pozdravim „ujake“ i sestru Inocentu, a kada sam izašao ljudi su se skoro već razišli. Žao mi je što nisam stigao još ponekoga pozdraviti i izmijeniti pokoju riječ.
Istina, još dok je župnik čitao obavijesti prije kraja Mise, već je počela „jagma“ za goste i taj me detalj podsjetio na prethodna vremena. Kapelica i okoliš su prilično uređeni i sada zaista sve lijepo izgleda, iako treba još dosta toga uraditi. Naši prilozi su i nadalje dobrodošli.
Nekako sam s ponosom i radošću promatrao sav taj narod okupljen oko kapelice i naših svećenika i sve mi to počelo vraćati uspomene iz bivših vremena. Radost mi je malo pomutilo to što me, nakon Mise i pozdrava, sestra Inocenta „zamijenila“ sa mojim starijim bratom. Iako se poslije pokušala korigirati pa kao njeno pitanje: „Joso, kako si ti?“ je bio samo lapsus, jer sa Josipom je išla u školu i dobro ga poznaje. No poslije mi bi malo lakše kada sam vidio da se ispod njenih tamnih naočala krije prilično plava „šljiva“ i da vjerojatno malo slabije vidi. (Kako čovjek može „griješiti dušu“ jer mi je prva pomisao bila da se časna sestra počela modirati, a poslije sam doznao da se spotakla i slomila jagodičnu kost, te da je ipak dobro u odnosu kako je moglo biti). I pored svega toga po dolasku kući pogledao sam se malo bolje u ogledalo. Pronašao sam sliku od prošle godine i pokušao malo usporediti sadašnju facu i onu sa slike. Na kosi skoro nema nikakve razlike, a nisam niti siguran da li i može biti još koja nijansa bijele boje. Lice mi se, istina, učinilo nekako naboranije, ali kažu da to može tako izgledati kada nisi naspavan, kada si umoran i na putu, a i žena mi je rekla da naše ogledalo malo uvećava i ističe crte lica, što je korisno ženama kada se šminkaju i čupaju obrve. Bogu hvala da je tako, jer stalno me nekako kopkalo, da možda ona izjave časne sestre i nije bio samo lapsus.
Pred kućama je opet bilo puno gostiju. Prilično gladnima, žednima i umornima od puta, uz onaj svježi zrak, zaista nam je prijala i janjetina i prasetina koju su Josip i Gordana donijeli iz Jajca. A tek voda sa pumpe Pere babe Kaje. Kažu da je voda tekućina bez boje, mirisa i okusa. Složio bih se sa bojom i mirisom, ali okus? Takav okus ne možeš definirati. Samo znadeš da ti nikakvo drugo piće ne može tako utažiti žeđ. Često po povratku u Zagreb ponesem malo te vode, ali nije to to. Moj badžo je Zagorac koji živi u Čikagu i kaže da ni jedno piće nije tako dobro kao kava i domaća šljiva, ali kada ih popiješ u Bosni, i gemišt koji popiješ u Zagorju. Te stvari u svome kraju imaju dušu, a u Čikagu su kao i sve drugo. Tako je valjda i sa vodom Pere babe Kaje.
Sa jednim komšijom provezao sam se prvi put kroz Pariće i prilično me rastužila činjenica da niti jedna kuća nije naseljena, a putevi zapušteni, no zato je za pohvaliti sve one koji su doprinijeli uređenju novog groblja koje zaista lijepo izgleda. Orlovo Polje i Tramošnica sve više poprimaju konture uređenog mjesta, a realizacijom barem nekih projekata definiranim na sastanku održanom za Uskrs, naš kraj će još ljepše izgledati.
I taman kada je sunce zašlo iza kuće i stvorila se lijepa hladovina, moralo se pakirati i natrag na put. Još uvijek je bilo prilično gostiju pred kućama, ali kod „Škembe“ najviše. Auta kao u priči, a nostalgična glazba daleko je dopirala. Lijepo za čuti i vidjeti.
Na putu kroz Batkušu nasred ceste legao konj, kojega ljudi pokušavaju podići. Podlegao valjda pod teretom teških seoskih kola-platona, iako sam pred kućom primijetio i traktor i kombajn. Sjetih se tada riječi iz propovijedi fra Valerije da je na nekom skupu rekao našim ljudima, da je bolje vidjeti njihove traktore i kombajne pred tuđim kućama nego tuđe pred našim. Vjerojatno tim ljudima savjest ne dozvoljava da spavaju mirno, a i Onaj gore sve vidi. Kažu da je Zagorac najsretniji kada njegovom susjedu crkne krava. Moji osjećaji stvarno nemaju nikakve veze sa ovim događajem. Meni je zaista bilo žao konja, a supruga mi se skoro rasplakala. Jadna životinja nije ništa kriva.
I tako prođe još jedno okupljanje Orlovaca za blagdan Jurjeva. Ide ljeto, dolazi Sv. Ivo, dolazi Gospa od Anđela, ali ne moraju to biti jedini orijentiri i razlozi za naše ponovno okupljanje i vraćanje u rodni kraj.
Tomica Bošković
Subota: 29. Travanj 2006.
