ŠIMIN KRAJ – OPUSTOŠENI RAJ

 

*Intimni zapis o zavičaju

 

      «Moj rodni kraju, ti ostade za me/ čarobna stvarnost i neshvatljiv sjaj...» kaže u jednoj pjesmi znameniti hrvatski pjesnik Gustav Krklec. Koliko ima ljudi na svijetu, toliko je i, uglavnom neispjevanih, pjesama i svakome je baš njegov zavičaj najljepši. Meni moj također. Vec više od pedeset godina nosim ga u srcu po svijetu i, kad god mogu – neumrlo djetinjstvo u meni tjera me da to činim – vraćam mu se, bar na trenutak. Ovog sunčanog travanjskog dana opet mu idem u pohode.

 

Put putujem i tugujem

 

     Svoje selo sam napustio u jesen 1952.godine, kad sam pošao u gimnaziju u Gradačcu. Napustio samo fizički, ali nikad u duši. Od onda sam obišao neke krajeve  naše i drugih zemalja i vidio mnoga lijepa mjesta i predjele, od Pariza do Carigrada,od Lenjingrada i Moskve do Kaira i Asuana, od Krakova do Atene, od Lurda do Vadovica... Nagledao sam se, bezbeli, toliko toga lijepoga, divio se ovome i onome, ali  od pirinejskih preko alpskih do visova Tatre, od kejova Neve do Nubijske pustinje, od Atlantika do Bospora, nigdje ljepšeg parčeta zemlje i neba iznad njega  od Orlova Polja  i Šiminog Kraja u njemu, ne vidjeh.

A dobro sam gledao.

     U autobusu od Novog Sada do Vukovara a potom do Županje, sjetno, znajući šta me tamo čeka, pričam  sam sebi priču o davnim danima djetinjstva i rane mladosti u svome selu. Dugu, bajkovitu priču, koju je nemoguće cjelovito, do kraja ispričati. Bilježim je zato samo fragmentarno.

 

Priroda i ljudi

 

     Zaturen među šumama, okružen vodama, podaleko od bučnih komunikacija i bilo kakvih zagađivača okoliša, smjestio se naš dragi Šimin Kraj. Priroda i ljudi u njemu skladno  se  dopunjuju. Ja sad ne mogu kazati, ne znam prosto, da li su ljepša bila razdragana, ozelenjela, raspjevana – nažalost, ponekad i gladna – proljeća, žarka i puna radnog napora ljeta, darežljive, šarolike jeseni ili hladne, dokone, idilične zime.

    Kad, poslije zimskog drijemeža i smanjene fizičke aktivnosti (radilo se samo oko marve), u Šimin Kraj stigne proljeće  -  podmladi se sunce, zaplavi se nebo, zazelene livade, polja i šume; razbeharaju se voćke, raspjevaju ptice, razgalame žabe; vrate se lastavice, rode i ostale selice, živnu ljudi i stoka. Pa se onda ore i sije,uređuju bašte i voćnjaci, marva izvodi na pašu. Na sve strane niču ptičija gnijezda, kokodaču kokoši, razmile se po dvorištu nježnožućkasti  pilići. Zanosnom bjelinom  odjenu se badimi, procvatu i zamirišu lipe,uzavriju trnke, poteče med. A i mlijeka je sve više. Zaori se pjesma: «Nije ljepše ni u samom raju , nego što je u Šiminom Kraju...»

     U ljeto se pozlate pšenična polja, zatalasaju zelena mora stasavajućeg kukuruza, zažute zlatasomedne glave suncokreta, zaplave  ćeteni na njivama. Bašte otvore njedra puna  svakojakog povrća, a voćke po granama nanižu svoje sočne plodove. Bujrum!

     Od mnogobrojnih poslova najljepši je, ali i najteži  žetva pšenice. U zoru,dok je rose, pletu se  uža pa se oda do večeri , pod nemilosrdnim  suncem, odvija posao. Rade ga četiri osobe: kosac, žena koja skuplja otkose u naramke, dijete koje stere uža i vezilac ispod čijih ruku nastaju snopovi. Teško je opisati ručak na njivi, u hladovini, koji maja donese u povezači. Bogovsko blagovanje! Vrhunac svega je vršidba  -  prava svečanost  -  kad vam u dvorištu zabrekće traktor, dreš počne da zavija, a u magazu se unose puni džakovi pšenice... Tu su još mnogi ljetni poslovi, samo neke da spomenem: branje i nizanje duvana; čupanje, kiseljenje i «nabijanje» ćetena i konoplje; pravljenje pekmeza od jabuka i šljiva...                           

     U raskošno odjevene boje, stenjući pod teretom svakojakih darova, stiže jesen. Skupljaju se svi urodi s njiva, iz bašta, sa voćaka; sije se pšenica, priprema zimnica, sijeku drva za bliske hladne dane. Žene se momci, udaju djevojke, regruti, uz samosažalnu «Oj državo, zar ti nije žavo mlada mene rastavit od žene» ili onu samohvalisavu «Mala moja, da podmetneš dasku, tvoj će lola probit na polasku», idu na dvogodišnje služenje vojske. Poslije roda, odlaze i laste na daleki put. Osjeća se miris nove rakije, čuje se prodorna skika ranjenika. Sunce je sve niže, a zima bliže...

     Gdje su naši davni duboki snijegovi, duge, debele, o strehe okačene ledenice,šta je bilo s našim zaleđenim kanalima i barama po kojima smo se  na raznovrsnim saonicama  (drvo, željezo, košćure, vile, lopate...) neumorno vozikali? Gdje su naše tople roditeljske sobe i u njima mirisi ključajućeg graha ili kupusa, pite presnaca ili tek  iz krušnice izvađene, s nogama dignutim u zrak, sa krompirom  pečene , kokoši? Može li se zaboraviti zimski doručak: smrznuta slanina, vruća prova i crni luk? Eh, ko bi nabrojao sve te davne, nezaboravne delicije, uključujuci i one s tavana poslije ćevapa...

     Hladni zimski dani i još više noći često su me nagonili na razmišljanja o jednoj od mnogobrojnih nepravdi na ovom svijetu : u toploj sobi, pored peći, drijema, prede i lijeno se proteže siti mačak, a pod kolarom ili u nekoj ledenoj kućici dreždi, u lancu, siroti, promrzli i često gladan (ko pas!) cuko. Ej živote, u kojem se daleko više isplati čuvati kuću iznutra od miševa, nego izvana od lopova...

 

 

Život uz pjesmu i u pjesmi

 

     Teško se živjelo: nije bilo električne struje, ni radija, ni televizije, ni novina. Putovi su bili izlokani, blatnjavi, ponekad, za jesenskih kiša, skoro neprohodni.Nikakve mehanizacije nije bilo pa su sve poslove, trudno i sporo, obavljali goloruki ljudi i u jaram upregnuti volovi. A ipak se živjelo veselo, bar sudeći po pjesmi koja je bila pratilac cjelokupnog življenja i djelovanja. Pjevalo se na njivi, na drumu, u kući; na poslu, na slavljima, na sijelima; u društvu i u osami; masovno, udvoje, solo... O svemu što se zbiva, što bi se moglo dogoditi ili što bi pjevač želio da se desi. Slavljenički, podrugljivo, šeretski... Od malog miliona pjesama koje sam čuo, mnoge još i danas pamtim a ovdje navodim samo nekoliko.

    U rano proljeće 1944. ili 45.  Gradačac su morali napustiti partizani, a odmah potom momci u kolu pjevaju : «Druže Tito, jebem ti brigadu, ne dočeka Uskrsa u Gradu».

     Poslije drugog svjetskog rata seljacima je nametnut prinudni «otkup viška poljoprivrednih proizvoda», tzv. Obaveza. Moralo se državi dati koliko je traženo pa makar ukućani ostali gladni, što se i dešavalo. Tada se pjevalo: «Drug nam Tito oduzeo žito, te nesreće – oduze i vreće». Ili druga, momačka : «Da mi te je ufatiti mala, ti bi svoju obavezu dala!».

     Rusi su 1957. lansirali prvi zemljin vještački satelit. Nedugo zatim u satelitu je bila i jedna keruša po imenu Lajka. Narod u to nije vjerovao pa je pjevao: «Lažu Rusi, jebli svoju majku, nije Mjesec ni vidio Lajku».

     Puno je pjesama bilo o odnosima momaka i i cura. Na primjer: «Vidjet će se na Svetoga Roka koja cura ima svoga momka»; «Ja sam svoju malu bezecovo kad je bilo Srce Isusovo»; «Mala moja, kad te šutne brale, sletit ce ti gaće na sandale «.

     Kad smo pedesetih godina mi mladići počeli odlaziti «na škole» - prvo moj brat Nikola pa Vinko, Perija i Ilija Stipić, Pero Anić, Ivo Božić, ja, Alojzije i Marko Stipić, moj brat Ilija i drugi – ostajale su naše cure, usamljene i potištene, pjevajući: «Da sam znala da ću za seljaka, kupila bih vreću opanaka».

     Ovako se pravdala djevojka majci poslije učinjenog grijeha: «Dala bi mu i ti, mila majko, skino gaće, kraj udžere plače».

     Šalili su se ljudi prkoseći i bolesti pa čak i smrti. Prvoj : «Nas dva brata, oba tuberana, mi nosimo pluća poderana», a drugoj : «Kad se sjetim kako je u grobu, dignem nogu, prdnem kol'ko mogu».

     Eh, naše pjesme, naši snovi...

 

 

 

Ljudi i ćudi

 

     U Šiminom Kraju živjeli su neobrazovani, pobožni, većinom siromašni, ali sretni i veseli ljudi. Bilo ih je vrijednih i lijenih, pametnih i onih koji to baš i nisu, veselih i namrgodenih, lijepih i ružnjikavih, pričljivih i šutljivih... kao u svakoj  bašti Božjoj.

     Mene su od malena privlačili stariji ljudi i žene, s kojima sam često eglenisao. Posebno su mi bili dragi  -  jer su znali tako lijepo lafiti da ih je bilo milina slušati  -  čiča Pejo Joskin («Sviće ti», bila je njegova omiljena uzrečica), čiča Ivo Dadin («Bega ti») i Stjepan Stipić («Bogaje»). Stjepan je naročito bio zanimljiv jer je volio «podjebavati» pa i sočnim detaljima začiniti priču. Pričao mi je , pored ostalog, o svojim ratnim  i intimnim  doživljajima tokom  prvog svjetskog rata u Galiciji i na rijeci Piavi u Italiji, potvrđujući autentičnost kazivanja u Hemingvejevom romanu «Preko rijeke pa u šumu», koji sam tih dana čitao. Kad sam se, 1970. godine, oženio i prvi put doveo ženu u Šimin Kraj, Stjepan joj se unio u lice, dobro je pogledao pa se okrenuo prema meni i glasno me zapitao : «Bogaje, zar nisi mogao naći nešto bolje»?

     Bilo je u našem selu i ljudi koji su voljeli dobro popiti. Po onoj latinskoj Nomina sunt odiosa, neću spominjati imena. Jedan je bio galamdžija i trijezan pa kad se, pijan, vraćao kući, izdaleka je grdio sirotu svoju ženu govoreći joj da je grebu Anto Pavelić i kralj Petar. Drugi, čim mu se krmača «ganja», unaprijed proda prasce i sve popije. Trećem je, kad je pijan, najveća ičkija bila što glasnije opsovati Titu, što je nama svima ugonilo strah u kosti.

     I sujevjernih  je bilo. Jedan je kolima (konjskim, bezbeli) pošao u Šamac. Preko puta mu je prešla crna mačka i on se vratio kući! Drugi put je čučao u kolima da bi konju bilo lakše voziti.

          Našao se i poneki hvalisavac. Jedan od njih, ubog i bojažlljiv, kad mu neko istuče sina, znao je pobjesniti i reći : «Šeprtljo, tvog babu niko nije zajebavo, babo mu odmah izvali bubu»! Inace je tada bilo ubadanja jer je svaki momak za pojasom nosio nož (bosansku legitimaciju, kako se govorilo). Pjevala se i pjesma : «Koga moja nožina ubode, ne treba mu ni kruva ni vode».

          Bilo je i siromašnih duhom, za koje Biblija kaže da je njihovo kraljevstvo  nebesko. Nezaboravan jedan, svima u selu drag, zvao se Blaško. Bio je pun neke naivne dobrote, šeret uvijek spreman za priču, osobito kad mu se ponudi cigareta. Omiljena njegova tema bile su žene. Najviše je volio čovjeku reći kako mu je sredio suprugu ili curu. Meni je takve priče govorio o Kati Mijakica. A jednom je – misleći na moju ženu Zoricu i njene lakirane nokte – pitao : «Zašto ti dori ne odsiječeš  papke?» Iz bezbroj njegovih štosova, izdvajam još jedan. Negdje poslije drugog svjetskog rata Blaško sa svojom majkom dotjerao u našu avliju krmaču pod mjerasta (bili smo imućna familija, imali smo uvijek i mjerasta i baka i ždrijepca pa su sve krmače, krave i kobile dolazile po svoju «medecinu»). Elem, popeo se mjerast pa ćeifi, a Blaško gleda, gleda pa će zabrinuto : «Mamo, mamo, našu krmaču ujela guja!».

     Dobri naš Blaško, nadam se da tamo gdje je on sada – kuda bi takva duša nego u raj – ima dobrih cigara i lijepih žena...

 

 

Zabava u selu

 

     Nije bilo povoljnih uslova  ni puno vremena za zabavni život. A mnoge naše zabave bile su uvjetovane i vremenskim prilikama. Ljeti smo se igrali klisa, «gudže», bacanja kamena s ramena, «bliške» itd. Tu je i neizbježni nogomet (loptom od krpa ili od marvene dlake).Subotom se išlo u kolo u Srednjem Selu, gdje su cure i momci, uz zvuke šargije i violine, pomamno igrali i pjevali.

     Zimi smo se zabavljali igrajući mice, žandara i lopova, prstena, domina... Na sijelima po komšiluku, uz lampu na gas, žene i cure prele su kudilju ili vunu, plele i glasno pjevale.

     U proljeće, ljeto i jesen momci su – često i ja, kao gimnazijalac preko ferija, medju njima – išli djevojkama na sijelo. Pješice, normalno, jer rijetko je ko imao i točak, a o autima ni sanjali nismo. Moj zet Marko Ćaćić je u jesen 1958. godine – bile su velike vode – dojahao na konju iz Josića kod sestre mi Delfe. Kao Marko Kraljević na Šarcu, govorili smo. Po raskaljanim  putovima , po mraku, išlo se u Njivak, Kraljičane, Čardak, na Okruglić, u Tuzlane...A moj pokojni tata Marko gazio je cak do Turica, odakle  mi je l931. godine doveo mamu Maricu. Isplatilo mu se jer su njih dvoje, udruženim snagama, devet puta uvećavali i uljepšavali svijet! Išlo se i vraćalo pjevajući, samo što su pjesme u odlasku bile vesele i optimističke, tipa «Daj mi mala ako misliš davat, daj mi sada, nemoj zajebavat», a u povratku pomalo tugaljive, odišući rezignacijom, kao ona «Alaj sam se nagazio mraka, suvog k...., mokrih opanaka».Nije onda bilo lako curu ni poljubiti, a kamoli šta drugo. Zato su neki momci «utjehu» tražili kod udovica kojih je, nažalost (u ovom slučaju na momačku radost) bilo dosta poslije drugog svjetskog rata.

     Svevremena i najredovitija, najsvečanija i najposjećenija svečanost bila je nedjeljom. Odlazak na misu bio je masovan i ne samo religiozan čin. Svi su se, a naročito cure i momci, svečano oblačili u «misna» odijela i dotjerivali što su bolje mogli. U crkvi se molilo Bogu, a na putu do nje i natrag, kao i u crkvenom dvorištu prije i poslije mise, stariji su susretali prijatelje i poznanike, pozdravljali se i porazgovorili, a mladi se gledali, mjerkali, sporazumijevali riječima, gestovima, pogledima... pa poslije pjevali «Jedva čekam da nedilja dođe...»

* * *                                                                   

     I moja novosadska djeca, sad već odrasli ljudi, Branka i Marko, imaju svoje sjetne priče o Šiminom Kraju. Ljetni i zimski raspusti, provedeni u čiča Antinoj familiji osamdesetih godina, gizdavi su ukrasi u pamćenju njihovog djetinjstva. Te priče su, bezbeli, kraće, manje patetične i mnogo modernije od moje. «Njihov» Šimin Kraj  je elektificirano, mehanizirano i motorizirano naselje, sa novim kućama, svim kućanskim aparatima, stilskim namještajem, televizorima, telefonima... Kad su tamo boravili, najveća promjena u ambijentu bila je činjenica  da su sa trinaestog  kata sišli na zemlju, u čiča Antinu kuću i na zeleni tepih prostrane avlije...

 

 

Naše Jurjevo

 

     Danas je 23. dan travanjski 2006. godine, sunčan, topao, pravi proljetni. Jurjevo je. Naše, orlovačko. Blagdan za koji me vežu neke lijepe uspomene, kao što su uranačka, prije izlaska sunca, kupanja u hladnoj vodi kanala u Adi (da budemo zdravi cijele godine). Sveti Juraj mi je oduvijek drag i njemu sam se najviše divio gledajući u djetinjstvu niz velikih slika po zidovima roditeljske kuće. Lijep je, pravedan, hrabar, može kopljem i zmaja ubiti! A i imenjak je moga najstarijeg brata Nikole, pokojnog fra Jure.

     Kod kapele u Srednjem Selu održava se misa za Orlovo Polje, za usjeve  i plodove zemlje, za sve nas. Došli su Orlovci sa svih strana. Zbog Svetog Jurja, zbog mise, zbog komšija, prijatelja i poznanika i ja sam danas ovdje.

     Prije početka mise, i poslije nje, zagledam se u svako lice koje susretnem. Ona mlada, lijepa ne znam, nikad ih nisam vidio, a ona stara, kakvo je i moje, ponekad teško prepoznajem. Ženska mi listom liče na uvele ruže, a muška uglavnom  na hrastovu koru... Mene jedan nije prepoznao pa kad sam mu kazao ko sam, on je uzviknuo: «O, Marijane, kako si, pa ti se nisi ništa promijenio»! Tužno i smiješno istodobno. Mnoge sam ipak prepoznao a i oni mene. Nažalost, puno je ljudi a malo vremena bilo pa se s većinom  moglo samo rukovati i izmijeniti  po nekoliko riječi, s nekima čak ni to. Susreo sam – s njom sam  malo duže porazgovarao – i svoju prvu ljubav. Veli mi – znam, nije lijepo pričati šta žena kaže muškarcu, i Lorka tako misli, ali ja to moram zabiljžiti, bilo mi milo čuti! – da me nikad nije zaboravila i da me još uvijek sanja! Što sam ja njoj rekao - neću da kažem. Možda će se i ona negdje, kao ja ovdje, nekom pohvaliti? Imala bi čime...

    Počinje misa. Na pragu nove kapele – više, dulje i šire, objektivno gledajući ljepše, ali meni je stara bila draža, prisnija – služe je dva svećenika, fra Mija Oršolić i fra Valerije Stipić. Pokušavam  se skrušeno moliti, ali mi poteško ide. Puno sam toga, grešan, zaboravio a ima i novina u obredu koji pamtim. Znam se prekrižiti, Očenaš izmoliti i reci onu pokajničku «Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh». Bog je milostiv, svi to kažu, pa je i ovo, iskreno se ufam, dovoljno. Amen.

     Fra Valerije drži propovijed. Visok, krepak, momačkog izgleda ( a stariji je od mene!), govori glasno,razborito, vrlo lijepo. Blagosilja nas, naše selo, polja naša i plodove na njima. Bodri nas da istrajemo u vjeri u Boga i nadi u povratak kućama...Milo zvuči, ali u mojoj duši tužno odjekuje. I ja njemu, u mislima, govorim: «Ej, moj Ilija (on mi je školski drug, s njim sam gazio blatne staze i drumove od kuće do Gradačca pa ga više volim tako zvati), al' mi smo, čini mi se bespovratno, rasuti po svijetu, naša se djeca, i njihova, tamo ukorjenjuju dok  mi dotrajavamo, a naše njive su neobrađene, zaparložene; i one pod usjevima uzorala je i plodove s njh obrat će uglavnom tuđa, možda pogana ruka...»  

 

 

                                                Presabiranje među ruševinama

 

    Noćio sam s bratom Antom i snajom Lucom u njihovoj prostranoj, ali avetinjski praznoj, demoliranoj kući, u prostoriji za koju znam da je nekad bila soba za dnevni boravak. Dobro sam spavao, ali sam se čudno osjećao u toj pustoj tišini: cijelu noć – ni ker da lane, ni oroz da kukurikne, ni mačka da nešto obori... Nema ih više ovdje. Ovu noćnu sablasnu gluvoću jedino je jednom prekinuo Lucin vrisak – skočila je na kauč ispod kojeg se pojavio miš! Dobro je, rekao sam joj gorko, znači da u ovoj kući ipak ima neko živ...

    Na šta sada liči naš nekadašnji raj, Šimin Kraj? Ni na šta! Od 35 prijeratnih kuća, u kojima je živjelo oko 110 stanovnika (i mnogi koji su bili privremeno odsutni ali tu su pripadali), sada ih (kuća) ima 16, malih, na brzinu sklepanih ili pokrpanih, od kojih tačno polovina njih zvrje potpuno prazne. Trenutno ovdje živi  13 (lijepog li broja!) tužnih, obeznađenih ljudi. Kod svih sam bio i po koju s njima «prebio». Svi su uglavnom u podmaklim godinama – najmlađe čeljade ima preko 30, a najstarije preko 75 – sveli, bez perspektive, neki naslućuju posljednju pomast... Dječji plač ovdje je odavno zaboravljen, a izvjesno je da se više neće ni čuti...       

     I priroda je ubijena. Nema više šuma, samo šikare, nema ptica ni njihovih gnijezda, nema životinja, ni domaćih ni divljih. Sve je obraslo korovom i trnjem. Svi moji pokušaji da odem u Suvaru, u Rakit, Adu, Dvorine...bili su uzaludni. Zatravljeno moje djetinjstvo...

    Sjedim na betonskom pragu, jedinom tragu kuće u kojoj sam rođen (onu, u kojoj sam noćio, pred rat je sagradio Anto) i razmišljam. Misli su mi teške, trome, klecave. Opsijeda me hiljadu «zašto», ali nijednog, ni na pomolu «zato». Zašto nam se, Gospode, sve ovo dogodilo, pitam. Ali On nikada ne daje brze i direktne odgovore... Da je sad ovdje moj pokojni tata, rekao bi mi: «Sve je to bila Božja volja». Ako jeste, onda su krivi Adam i Eva. Ali , ako nije – neka je proklet, zauvijek, onaj čija je...

     U prozirno, toplo travanjsko jutro vraćam se u Novi Sad, kući u tuđinu, što bi rekao  Đorde Balaševic. U praznini sela i moje duše bolno odjekuje prodorni glas – pjesma li je, lelek li je, tuga li je il' možda neka neobjašnjiva radost? – neotrižnjenog Nike Mašine...

Neću više ići na tu stranu... Barem do sljedećeg Jurjeva...                                                                                                                                                                                       

                                                                                                                

 

U Novome Sadu, početkom maja 2006.                                     Marijan Piljić