Osvrt na pročitane knjige naše Marije

Neobično sam sretan što sam došao u posjed knjiga naše Tramošnjanke Marije Ćaćić Bošković. Načitao se ja prilično knjiga u svom životnom vijeku, što kao obaveznu školsku lektiru, što po slobodnom izboru.

Bilo je tu svega i svačega. Ostavile različite dojmove na mene. One što moraš pročitati kao lektiru, obično jedva čekaš da dođeš do kraja, a one slobodnog izbora možeš prestati čitati ako ti se ne sviđaju. Čitajući knjige naše sumještanke Marije: NEOBIČNO OBIČNI i TRAMOŠNICA.... U SVOJOJ RIJEČI, bilo mi žao što nemaju više stranica, a neke dijelove čitao sam i više puta.

Recenzija je stručni naziv za analizu i kritičko zauzimanje stava prema nečemu: knjizi, filmu, modi i sl. Navodno, onaj koji radi recenziju mora biti stručan za to područje. Bože oprosti, kada vidim na našoj TV tko daje ocjenu o npr. modi, čisto ti dođe muka i od njegove stručnosti i njegove „modne obleke“. Usred ljeta, u klimatiziranom TV studiju, obuje „baba“ čizme, „natofrlji“ na glavu vunenu kapu, sakrije maramom naborani vrat i sl. i nama soli pamet o modi. Stoga, niti jesam, niti umišljam da znam dati stručnu recenzuju knjiga, namjera mi je iznijeti svoj dojam onako jednostavno, reklo bi se po naški.

NEOBIČNO OBIČNI - ja bih to uveo kao obaveznu školsku lektiru. Naime, ima tu za svakog ponešto: za učenike, za roditelje, za profesore i sve druge strukture prosvjete i obrazovanja. Priče zanimljive, poučne za sve u strukturi školstva i društva. Bezbroj pitanja i puno odgovora, uputa o rješavanju svakojakih problema. Tako jednostavne, a tako stručne. Ima tu i odgoja i kulture i psihologije i sociologije i filozofije i vjere i medicine, a najviše svakodnevne životne mudrosti i stvarnosti. I kad nam je sve dobro, ali i kada se susretnemo sa raznim životnim devijacijama i onima koji su malo drugačiji od nas. Svakodnevna zbilja, satira, sarkazam, kritička analiza društva i svijeta u kojem živimo, a sve to fino protkano tako ugodnim humorom. Vrlo korisno štivo za đake, roditelje, učitelje, bilo koga od nas, a ako zavirimo malo dublje u sebe, možda se prepoznamo i otkrijemo da smo i mi bili ili još uvijek jesno, pomalo ili barem ponekad, neobično obični.

TRAMOŠNICA.... U SVOJOJ RIJEČI - je nešto u čemu sam posebno uživao. Kažu da je to naše područje na vrlo važnom geostrateškom položaju pa su tu, kroz dugu povijest, prodefilirali razni narodi, države, društvena uređenja. Sve je to ostavilo traga na način rada, na kulturu, vjeru, običaje, jezik. Teško je odrediti što je izvorno naše, a što utjecaj tuđizma. Nije ni bitno, mi smo to smatrali svojim i našim. Rat, opće migracije, promjene u društvima unijele su određene promjene i u naš način življenja. Pa ipak, ma gdje bili, sa sobom nosimo dio onoga što nam je usadilo rodno mjesto. Što zbog nostalgije, što zbog ponosa, što zbog opće kulture, nastojimo taj dio sačuvati od zaborava. Marija je upravo to učinila, ali na način da nam ponekad izmami suzu u očima, ponekad osmijeh, a sve sa nekom toplinom u srcu. Podsjetila nas je na nekadašnji način življenja, na svakodnevne važne i nevažne događaje, onako kako su to radili i izražavali se naši stariji. Za nas starije Tramošnjane, prekrasan podsjetnik na lijepe dane i običaje, a krasno i poučno štivo za naše mlađe naraštaje.

Kažu da je Zagorac najsretniji kada susjedu crkne krava ili kada vidi da mu gori štala. Kažu da postoji neki hrvatski jal, gdje je susjedu krivo ako susjed ima bolju kuću, bolji auto, bolje mu ide u životu. Ako ga ne možemo dostići, počnemo mu iznalaziti mane i sl. Kažu da je i država takva jer čim se pojavi neki uspješan poslovni čovjek, umjesto da mu da poticaj, uguši ga porezima i nametima. Čak ponekad budemo ljubomorni na neke naše uspjehe na nacionalnoj razini. Takvi su ovdje ljudi. Mi Bosanci i Posavci (iako u svakom žitu ima i kukolja), barem u većini, imali smo, a nadam se da još uvijek imamo blagu narav, meku dušu i toplo srce. Naši ljudi znali su se radovati tuđoj sreći i tugovati nad tuđom nesrećom. Stoga i ja želim pohvaliti našu Mariju i zahvaliti joj na prekrasnim knjigama. Trebamo biti ponosni što su to djela nekoga od nas. Ako nam je kuća u kvartu poznatih osoba, kuća dobije na cijeni i vrijednosti, a i nama nekako kao da raste ugled. Vjerujem da i vas koji živite negdje vani prilično razveseli sportski ili neki drugi uspjeh Bosne ili Hrvatske pa se i sami osjetite nekako ponosni. Tako sam i ja sretan što je Marija iz moga mjesta i to s ponosom govorim i drugima.

Mariju molim da mi ne zamjeri, ako sam nešto krivo protumačio, pogrešno se izrazio, što nisam tražio njeno mišljenje i dopuštenje prije nego ovo objavim. Iskreno rečeno, uopće na znam gdje Marija sada živi, što radi. Htio sam samo zahvaliti što me barem na trenutak vratila u lijepe dane djetinjstva i mladosti iz moga rodnog kraja. A mudrost kaže: „Ako ste učinili sretnim samo jednog čovjeka, kao da ste usrećili cijeli svijet.“ Knjige preporučim i posudim svojim prijateljima, a nakon toga ih stavim na vidno mjesto svog regala.

Da je načitana - jest. Da ima sveopću kulturu i široku spoznaju - ima. Taj dio se može kroz puno škole i puno godina naučiti, ali da ima svoj stil i to prikazati u pisanom obliku na onakav način, eh to je pak dar. Možda i jest "samouki" pisac, ali pisac koji ima poseban dar da to dočara na sebi svojstven način. To se ne uči, to je urođeno. Bez ikakvog preuveličavanja i bez obzira na njenu skromnost, iskreno mislim da ima poseban dar izražavanja i pisanja i bila bi velika šteta da ne nastavi. U Hrvatskoj se ovih dana dosta govori o „plagijatorima“ – to su oni što se kite tuđim perjem, oni što tuđe knjige ili znanstvene radove malo preinače i prikažu kao svoje djelo. Mnogi na taj način pišu knjige, što zbog komercijale što zbog statusa u društvu. Vjerujem da je Marija svoje knjige napisala iz sasvim drugih razloga, iz hobija, priče posvetila svojoj i našoj djeci, iz ljubavi i zahvalnost naspram naseg jezika i običaja rodnog kraja. Preporuka Mariji: pretpostavljam da imaš puno posla, ali polako: zapamti, notiraj misao i ideju, a kada budeš imala vremana uobliči u pravu formu. Nikad neće biti kasno. Mnogima ćeš pomoći da lakše prebrode neke životne probleme, da usmjere na pravi put svoju djecu, da se pomalo vrate svojim korijenima, da se osjećaju bolje, da barem na trenutak budu još sretniji, a nakon te spoznaje i sama ćeš se tako osjećati.

P.S. Nedavno sam doznao da mi je Marija na neki način i snaha, na što sam posebno ponosan. Ali ova pohvala nije zbog „rodbinske veze“, već zato što to zaista zaslužuje i što je – reklo bi se - „naše gore list i cvijet iz naše bašče“.

U Zagrebu, lipanj 2017.

T.Bošković