Postoje ljudi koji u civilnom život uvode sasvim mirne i nevidljive živote daleko odjavnosti, ničim ne pokazujući kako će, kad počne deset najtežih godina s njima, postati odlučni i hrabri komandanti Armije BiH. Jedan od takvih ljudi je bioi Ivan Mijačević, brigadir Armije BiH, koji je preminuo od posljedica teškog moždanog udara zbog kojeg je izgubio moć govora i ostao nepokretan.

Slučaj je htio da sam u maju mjesecu ove godine bio na jednoj književnoj manifestaciji u Gradačcu gdje su me, nakon razgovora o ratu u Gradačcu i okrugu Bihać, moji domaćini Ernes i Nerma autom prošetali po periferiji grada na kojoj su bile prve linije odbrane. Često bih imao taj veteranski refleks želju, da vidim liniju ratišta, koja se iscrtavala po krajolicima meni nepoznatog grada. Tokom vožnje Ernes mi je pričao o Ivanu Mijačeviću i teškim životnim uslovima u kojima se nalazi, zaboravljen i napušten, kako to već biva sa svim istinskim herojima u ovoj zemlji, koja se tako lako odriče onih koji su joj idealistički udarali temelje pod kišom granata i metaka.

Nakon povlačenja JNA iz Slovenije, u čijem sastavu je bio oficir, Mijačević se vraća u Gradačac i uključuje u formiranje TO gdje postaje i njen prvi komandant, a zatim i prvi komandant 107. brigade 2. korpusa(koja poslije dobija naziv viteška). Nakon komandovanja brigadom u najtežim danima i mjesecima odbrane Gradačca, Mijačević je smijenjen ukazom Predsjednika svih Bošnjaka na kugli zemaljskoj, kako je to slikovito napisao bloger zlimfur, te prije toga navodi da su ga vrbovali u HVO, ali je to Mijačević odbio rečenicom: "Ja nisam Hrvat po zanimanju, nego samo po nacionalnosti."
Ova rečenica komotno može ići uz bok onoj legendarnoj rečenici Mate Parlova: "Ja ne mogu biti nacionalista, ja sam prvak svijeta."

Postoje takvi ljudi, tihi i mirni, koji u momentima najvećeg magnovenja, bunila, i straha, a rat na početku tako izgleda, imaju snage i volje da predvode druge ljude u borbi za goli fizički opstanak. Kada rat završi, oni se vraćaju u sjenku iz koje su se pojavili. Pretvaraju se u puke brojeve u rubrici gdje su smješteni demobilisani borci ili ratni vojni invalidi.

I, nažalost, jedino žive u sjećanjima svoje rodbine, i ljudi koji znaju istinsku vrijednost hrabrosti i poštenja.

(Faruk Šehić - Oslobođenje)