Ponedjeljak je 20. travnja 2015. godine. Rano ujutro krećemo supruga i ja na put prema rodnom kraju u Tramošnicu i Orlovo Polje. Jutro je vedro i malo prohladno, zrak čist pročišćava plućne kanale pa se malo zadržavam pored auta da poslije prospavane noći udahnem još koji put ove svježine. Ipak ulazimo u auto i krećemo iz Jajca, najprije prema Tuzli, jer sam imao ugovoren jedan liječnički pregled, a poslije u Orlovo Polje, gdje stižemo poslije podne oko tri sata. Putovanje je bilo ugodno, uz malo gužve na cesti, no nisam bio umoran iako sam prešao oko 320 kilometara. Ulazeći u selo nikoga ne srećem vani pa se pitam, Bože da li ovdje itko živi, gdje je taj svijet ? Doduše malo je povratnika, ali ima tko ima i u tome razmišljanju ugledam svoju ujnu Julku koja u bašči nešto zasijava............


............Vjerojatno su i ostali u polju ili su negdje otišli. Lijep je i dirljiv naš susret bio, jer nismo bili kući od svih svetih. Poslije pozdrava dolazimo kući, najprije otključavajući ulaznu kapiju u dvorište pa ulazna vrata u kuću, šupu i sve ostalo što je zaključano. Tada me obuzme neka jeza i stegne me u grudima neobjašnjiva i nevidljiva sila da moram zastati i duboko udahnuti zrak koji me osvijesti i vrati u realnost. Teško mi pada to zaključavanje kada se odlazi i otključavanje kada se dolazi kući. No to je realnost od koje ne možemo pobjeći i treba je tako prihvatiti.

Međutim moje raspoloženje se počelo mijenjati kada sam pogledao u svoj voćnjak. Jabuke i kruške su procvjetale tako divno da dugo nisam mogao pogled skinuti sa njih. Šljive su malo oskudnije dale cvata, ali i ovako lijepo izgledaju. Po raspremanju i unošenju stvari iz auta u kuću, supruga je otvorila prozore kako bi zrakom osvježila kuću, a ja sam, nekako pun elana i snage, latio se alata i ručno kosom i motornom kosilicom kosio, već naraslu travu u dvorištu i voćnjaku. Radili smo dok se vani vidjelo, a onda malo i zadovoljno umorni uz kavicu sjeli vani dok nas komarci nisu otjerali u kuću. Vedro nebo je izmamilo zvijezde i mladi mjesec , a vanjska temperatura se dobro snizila pa sam mislio da bi ujutro moglo biti i malo mraza, no bila je samo jaka rosa, ali bez mraza.

Jutarnje sunce je već rano svojim zrakama kroz prozor počelo škakljati po licu da smo morali ustati i prije nego uobičajeno. San je bio ugodan i dobro smo prospavali noć. Jutarnji zrak svojom svježinom prosto razgaljuje dušu i tijelo da sam dugo stajao vani i promatrao i osluškivao proljetno razbuđenu prirodu. Ljepotu svemu su davali dva slavuja, koji su iz obližnjeg susjedovog grma biglisali pjesmu koju samo oni znaju. Jednostavno su se natjecali tko će biti glasniji i tko će na sebe privući veću pozornost. Oni se natjecali, a ja uživao. Žao mi je što ih ne mogu vidjeti, jer su skriveni u grmlju, no i ovako je lijepo. Eto dvorište i bašča mog susjeda Antice sada je gaj i šumica, baš pravo utočište za slavuje i ostale ptice. U blizini se oglašava i fazan, koji najprije krilima zaklepeta, a onda tako prodorno krikne da se nadaleko čuje. Kako je mirno čak iz pravca susjedne Branice dopiru glasovi laveža pasa i kukurikanje oroza te kokodakanje kokoški. Siguran sam da su iz Branice, jer kod nas ih u Orlovom Polju nema.

Osluškujući i promatrajući umilne glasove i zelenilo iz prirode, najviše me obradova veseli glas susjede Kate Kalaisove koja je vozila bicikl i dovikivala, „jeste li to stigli“. Kata uvijek raspoložena i glasna, mislim da je najveći dar ovome selu, jer je među najmlađima, a sam Bog ju je postavio da širi raspoloženje i razbija monotoniju među Orlovcima. Poslije pozdrava i upitima o zdravlju i ostaloj obitelji, djeci i unucima, Kata je biciklom produžila u obilazak, a mi smo uz smijeh ispratili je.

Već je selo počelo oživljavati i vozila su polako prolazila uz svirku i pozdrav. Došao je i Đuro sa svojima, Drago Iljkin je već tu, stižu i moja braća i sestre, Slavko i Ruža. Divota. To je već nešto. Čuju se lijepi glasovi i dovikivanje susjeda. Užurbano se vrše pripreme za Jurjevo, jer to je za nas najvažniji dan u godini. To je dan božjeg zavjeta i blagoslova sela i naših polja, da nas Bog po znamenju svetog križa sačuva od neprijatelja naših, zaštiti naš rod i usjeve od munje grada i groma, da nas oslobodi od kuge gladi i rata te da se mi dostojimo svoje plodove dati i uzdržati.

Brzo je osvanuo i četvrtak 23. travnja, Sv. Juraj ili kako mi kažemo Jurjevo. Vedro i sunčano jutro je najavilo lijep dan. Najprije sam s bocom pića otišao do rođaka i prvog susjeda Đuri čestitati imendan i zaželjeti njemu i njegovoj obitelji svako dobro u životu. U Orlovom polju je zavjet i blagdan, no u ostalim krajevima je to radni dan. Sredina tjedna pa mislim da mnogi koji rade, pogotovo iz obližnje nam Hrvatske neće doći, da svojom nazočnošću na misi i poslije u druženju kao gosti uveličaju nam ovaj, za nas važan i značajan dan. No što je tu je tko god dođe dobro došao. Spremili smo se i pošli na misu. Misleći kako će nas biti veoma malo, no kod kapele je već pridošlo mnogo vjernika, koji su se kako tko dolazi, pozdravljali i veselo razgovarali, jer mnogi se nisu dugo viđali ni sretali pa im je ovo prigoda da se malo porazgovaraju i upoznaju gdje tko i kako živi, kako zdravlje i kako je ostala obitelj. I sam srećem prijatelje koje rijetko ili pak jednom godišnje vidim. Tu je moj profesor Marijan, prijatelj Tadija, susjedi Ilija i Pero i urednik i web majstor naše stranice Mato. Divno je vidjeti kako danas izgleda Orlovo Polje. Bog je podario lijepo vrijeme i lijepu ozelenjelu i procvjetalu prirodu, tako da je baš ugodno biti tu.

Naš župnik fra Jozo je malo kasnio, u propovijedi je objasnio da to ponekad namjerno učini, kako bi svima nama dao do znanja da previše nekuda bespotrebno žurimo, da trebamo zastati i normalno se ponašati. Vrijeme nam neće pobjeći, treba živjeti normalno, u žurbi smo uvijek pod stresom, a stres samo može zlom završiti.

Poslije pozdrava vjernika, želeći dobrodošlicu svima koji su došli u Orlovo Polje kako bi nazočili ovom prvom obredu blagoslova polja u našoj župi i zahvaljujući Bogu na ovom lijepom danu fra Jozo je počeo sa blagoslovom. Poslije blagoslova otpočelo je misno slavlje u kapeli tako da smo s vana ušli u kapelu. Kapela je bila puna, a vani su ostali neki koji su nastavili s pričom da su ponekad bili glasniji od svećenika. No sve to nije umanjilo ljepotu misnog slavlja i lijepe propovijedi o sv. Juraju i svakodnevnom našem životu. Zaista me je, a nadam se i ostale vjernike osvježila ova fra Jozina propovijed. Tko je pozorno slušao imao je što čuti.

Poslije blagoslova i sv. misnog slavlja domaćini su pozvali svoje prijatelje i rodbinu na druženje i objed kod kuće. Ponegdje se čula i pjesma, što je rijetkost u ovo vrijeme i na ovom mjestu. Moj rođak Đuro je imao poveće društvo koje je zabavljao Ivčin izvornom pjesmom uz šargiju. Ja sam imao, kao i obično puno gostiju, prijatelja i rodbine i družili smo se do kasno. I nas je zabavljao, ne pjesmom, nego svojim dogodovštinama brat Tomica, da smo se ponekad do suza smijali.

Lijepo je bilo, samo da je ovako češće, kako bismo ovima koji stalno ovdje žive, učinili život ljepšim i podnošljivijim. Ostali smo do subote tako da smo nazočili i blagoslovu za Markov dan na Okrugliću. Puni dojmova i napunjenih baterija smo se vratili u Jajce, a braća u Zagreb, kako bismo nastavili sa svakodnevnim obvezama i ustaljenim životom do ponovnog susreta za Jurjevo iduće godine.

Josip Bošković