Priroda kao da je malo zakasnila ove godine, no prekrasno vrijeme proteklih nekoliko dana kao da želi čim prije nadoknaditi taj zaostatak. Skoro prostim okom primijetiš kako raste trava i buja reznoliko cvijeće. Rascvjetale voćke čarobno izgledaju, pogotovo jabuke, a šljive izgleda neće dobro rodite, te nije na odmet, ako se prognoza obistini, sačuvati poneku litru prošlogodišnje „maksuzije“. Poljski i vrtlarski radovi u punom tijeku............


............Noć pred Jurjevo kao iz bajke. Nebo posuto zvijezdama, a čim zamre noć, u obližnjem grmlju oživi pjev ptica. Nisam niti znao da postoji toliko raznih vrsta, kao u nekom ornitološkom rezervatu. Svaka pokazuje svoj melodijski repertoar, ali jedan slavuj je van konkurencije. Već godinama na istom mjestu. Preko dana vjerojatno lovi, a preko noći dolazi u svoje gnijezdo, svoj dom. I tako cijelu noć. Nije mi jasno kako se ne umore i što se sve skriva u tim divnim znakovima. A u svitanje pridruži im se par fazana, prvo lupanjem krila, a zatim prodornim glasom. Josip kaže da ovdje fazani više nisu divljač nego domaća perad, a ptice kućni ljubimci. Nedavno, na zagrebačkom glavnom trgu djevojčica hrani golubove i vrapce. Nešto čudno cvrkuću i guguću, ali tako slabo i promuklo kao da su prehlađeni, kao da ih guši smog, alergija ili neka bolest. Polovica njih osakaćenih, bez ponekog prsta ili cijelog stopala, kao da svi imaju zadebljana i ravna stopala ili su pak polomljenih krila. Valjda od tog silnog ateriranja po betonu. A ove naše ptice, vesele, raspjevane, a glas kao kod opernih pjevača.

Kako je vrijeme odmicalo, selo oživje. Dan prekrasan uz lagani povjetarac. Izgleda ništa od one naše izreke: „Ako za Jurjevo pokisne volu rog, godina će biti rodna“. Nadajmo se da će godina biti rodna, a da je kiša i padala opet ništa od izreke jer vola ni za lijeka ni na vidiku.

Oko 11 sati naš župnik fra Jozo započinje Misu uz blagoslov polja. Pošto je radni dan nisam očekivao toliko ljudi. Stvarno nas se okupilo puno i volio bih da razlog tomu nije samo prekrasan dan nego i ljubav i osjećaj za rodno mjesto. Nakon obreda blagoslova polja ispred kapelice, Misno slavlje se nastavlja u kapelici. Župnik je održao krasnu propovijed o našem zaštitniku, koju ću pokušati sažeti u par rečenica: Sveti Juraj je rođen u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik, a ubrzo zatim i časnik. Juraj je vrlo rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Car Dioklecijan donio je odluku i iznio plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane. Međutim Juraj je otvoreno stao u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu. Car ga je pokušao odgovoriti od kršćanstva i njegovog stava, no Juraj je posvjedočio svoju vjeru i ostao dosljedan protivljenju carevoj odluci. Bio je pogubljen. Svetog Juraja su mnogi odabrali za svoga zaštitnika pa tako i naši mještani. Stoga molimo da Sveti Juraj štiti i nas, te blagoslovi naš rad i naša polja. Orlovci trebaju biti ponosni da su na našem području prvi počeli slaviti blagoslov polja sa ovim zaštitnikom.

Na kraju je župnik pročitao donatore za blagoslov. Također je izvijestio da zvono nije u funkciji i da treba nova elektronika koja bi se smjestila unutar kapelice i tako sačuvala od vanjskih nepovoljnih utjecaja. Ivnesticija bi koštala oko tisuću EUR-a. te pozvao sve da se pridruže i pomognu koliko tko može i želi. Zvono nas je oduvijek pozivalo, opominjalo i okupljalo i bilo bi dobro da se čim prije stavi u funkciju. Župnik je pozdravio sve prisutne i zaželio svima ugodno druženje uz obiteljski ručak, te napomenu da se ne trebamo nikamo toliko žuriti nego čim više družiti i razgovarati.

Nakon Mise uslijedio je ručak sa gostima. Ugodan, rodbinski, obiteljski. Skoro pred svakom kućom puno gostiju. Ispunilo nas sve nekom posebnom radosti. Jelo se, pilo, prisjećalo na prošlost. Kod slavljenika Jure Boškovića do dugo u noć bilo je živo i veselo, čak uz šargiju i domaće pjesme.

Sutra osvanuo novi dan uz nešto manje mještana. Kao stvoren za lagano opuštanje, kavicu i posjetu malobrojnoj familiji. U predvečerje šetnja selom po uspomenama i prisjećanje na nekadašnje kuće, gospodarske zgrade, dvorišta, posječene voćke i sl. Ima i prekrasnih kuća, koje bi u nekim većim naseljima bile urbane vile neprocjenjive vrijednost. Nažalost, mnoge dobrim dijelom ili potpuno zjape prazne.

U subotu 25. travnja blagdan Sv. Marka, blagoslov polja i Misa na Okruglićkom groblju. Da nije dan tako lijep i topao, mnogi bi pomislili da su Svi Sveti. Puno groblje ljudi, grobovi uređeni i ukrašeni cvjetnim aranžmanima i upaljenim lampionima. Blagoslov polja predvodio je fra Jozo Puškarić, a Misno slavlje velečasni Marinko Miličević uz asistenciju župnika Gornje Tramošnice.

Za vrijeme krasne propovijedi, velečasni Marinko je ponajprije govorio o današnjem zaštitniku: Sveti Marko je rođen u Isusovo vrijeme, a umro u Aleksandriji, 25. travnja 68. godine. Slijedio je Isusa i prihvatio kršćanstvo. Pratio je apostola Pavla na prvom putovanju, a posebno je vezan uz svetog Petra. Prema tradiciji, boravio je s Petrom u Rimu, gdje je prema njegovim propovijedima napisao svoje Evanđelje, najkraće i vjerojatno najstarije od četiri evanđelja. Marko je pučki pripovjedač koji zbori jasno i jednostavno, zapisujući autentično propovijedanje i svjedočenje od strane Sv. Petra o smrti i uskrsnuću Isusovu.

Trebamo biti zahvalni svojim roditeljima, bakama i djedovima koji su u nas usadili čvrstu i pravu vjeru. Ta nas vjera jača i pomaže nam da ispravno živimo, te prebrodimo i teške životne poteškoće. Kada se nakon ovog okupljanja vratimo u svoje domove razasute svugdje po svijetu, trebamo sa sobom ponijeti i prakticirati svoju vjeru. Neka nam to bude na ponos i poticaj da tu vjeru prenosimo svojoj djeci i budućim naraštajima.

Na kraju su svećenici obavijestili da se organizira hodočašće za dolazak Pape Franje u Sarajevo, a zainteresirani neka se jave u svoje župe. Isto tako da se uzme i podijeli brošura o proglašenju fra Lovre Milanovića blaženim.

Nakon Misnog slavlja neki su ostali još neko vrijeme da se pomole i oproste sa svojim pokojnima, neki su otišli kod familije, a ja na put. Pošto sam, radi nekog posla, morao ići drugom rutom, a obilježja na cestama kroz Bosnu nisu baš primjerena, par puta sam stao i provjeravao da li sam na pravom putu. Tako stanem i kod zadnje kuće na izlazu iz jednog napola porušenog sela, a pred kućom samo starica pognuta do zemlje. Tek što sam je pozdravio, ona se malo uspravi i kaže: „Sinko, ti sigurno nisi iz našeg sela, ovdje niko nikoga ne pozdravlja. Ovdje se nemaš skim ni posvađati kada nitko ni sa kim ne razgovara“. Neku sličnu priču čuo sam i u našem mjestu. Sjetih se tada kako u svojoj pjesmi kaže Ratko Zvrko – ako sretneš moju baku, negdje samu na sokaku, ti joj priđi srca laka, kao da je tvoja baka. Željna priče, u kratkom vremenu mi je ispričala toliko toga, a naravno da pola toga nisam razumio jer ne poznajem niti ljude niti taj kraj. Uglavnom govorila je o djeci i unucima koji rijetko dolaze jer nemaju kad od posla, a i daleko su pa put skupo košta. No bogat čovjek je onaj čija se djeca zatrče u njegov zagrljaj čak i kad su mu ruke prazne. Kada sam ju napokon uspio pitati da li sam na dobrom putu za Dubicu, ispružila je štap i nekako kroz suze rekla – „samo pravo“! I bi mi nešto žao što je sama i osamljena, jer kod starijih osoba smrt često ne dolazi s bolešću nego sa napuštenošću. Dugo sam putem o njoj razmišljao i sve ono lijepo proteklih dana malo je izgubilo sjaj. Sada imam vremena i čvrsto sam odlučio da ću čim više odlaziti u rodni kraj i posjećivati familiju.

T. Bošković