Blagoslov polja 2017. – Jurjevo, Markov dan...




Ima dana i događaja kada nam na spomen njih dođe nekako toplo i milo oko srca. Ima noći kada legnemo i zaspimo kao klada i spavamo cijelu noć, a opet ima noći kada je san isprekidan i kako se bliži svitanje sve je dalje od nas. Tako meni bijaše pred ove dane Jurjeva. A ove godine sve tako uranilo. .............



............ Mog brata Peru već tako rano safatale razne alergije, od čempresa, pa sve do onih proljetnih mucica, resica, cica-maca i kakvog sve nema peluda. A da ne govorim o voću: ne smije niti pogledati, a kamoli kušati jabuke, kruške, grožđe, jagode... Kada uđe u trgovački centar samo okrene glavu i projuri pored onih polica s voćem, kao nekada moj ujko kada je nailazio autobus. Zamislite, dobra Njemačka penzija, a slatko voće puno vitamina zabranjeno, i još mnogo toga ne daju da je potrošiš. Koje li nepravde! A ja imam jednog člana obitelji koji rađe ide u šoping centre nego u crkvu. A kad se umrka u one police voća i povrća nisu dovoljna jedna kolica pa na blagajni ostavi pola kućnog budžeta. Ma gdje su tada sve te alergije! A i mene dobar mjesec dana nešto spopalo pa ne znam da li sam zdrav ili bolestan. Nekako meljav, mlitav i nikakav. Nešto steglo u grudima i neda normalno disati. Spomenu susjeda neki rodni list i zub vremena, a ja kao ne kužim tu spiku. Kaže nam brat Josip da dođemo čim prije u O.Polje i dmah će nestati svih ovih tegoba.

Krenuli mi tako dva dana prije Jurjeva. Dobrih dvadesetak dana grijalo kao u ljetu, a par dana pred naš polazak naglo zahladilo uz kišu i ponegdje snijeg. A na sam dan polaska opet zasjalo sunce. Auto sam juri put Bosne, ko nebesko vrijeme, kao nekada konji rođaka Šarića kada se onomad pijan kući vraćao. Ima nešto čudno u toj zemlji Bosni što nikada ne nestane u onima koji su tamo rođeni, nešto što te ljude raspoznaje i veže ma gdje poslije živjeli. Ne kaže se uzalud da u svakoj zemlji možeš naći prijatelja, ali samo u jednoj zemlji možeš naći „jarana“. Uzduž autoputa sve zeleno, a šume, njive, oranice i livade prekrasno izgledaju dok čarobni kist prirode čudesne boje slaže po njima. I tako lijepo i bajno sve do granice. Prije par dana pričalo se samo o gužvama na granicama zbog pooštrenih kontrola, koje su plod politike, nekih čudnih zakona, igara ili bilo čega drugoga što se oduvijek najviše prelamalo preko leđa običnog puka. Približavamo se granici i mislim u sebi: „E nećeš razbojniče“ – kako kaže Mamić – pokvariti moje raspoloženje, pa makar čekao i par sati. Kad tamo iznenađenje; samo dva auta ispred mene, a na strani iz Bosne kolona duž cijelog mosta. Ima Boga – kažem radostan jer za dva i pol sata bili smo već u O.Polju. Nakon kratkog odmora i okrjepe, pristupilo se pripremama za blagoslov. Ja sam kosio dvorište i uživao u svježem zraku, mirisu pokošene trave, zelenilu i pjevu ptica iz obližnjeg grma.

Iako je večer posuta zvijezdama izgledala čarobno, jutro je osvanulo tmurno i sivo, dosta prohladno i uz prilično jaku kišu. Sjetih se one naše izreke: „Ako za Jurjevo pokisne volu rog, godina će biti rodna“ pa neka se barem to obistini. No, kako je dan odmicao kiša je pomalo jenjavala. Već oko pol jedanaest skroz je prestala i počelo se pomaljati sunce. Točno u 11 sati naš župnik fra Jozo započeo je blagoslov uz napomenu kako se Bog smilovao i podario nam i lijepo vrijeme. Nakon obreda blagoslova polja u dvorištu, Misu je nastavio u skoro punoj kapelici, a neki su ostali i u dvorištu. Kako Bijela Nedjelja ili Mali Uskrs imaju liturgijski prioritet nad blagdanom Jurjeva, fra Jozo je u svojoj propovijedi lijepo i poučno povezao te dvije teme i događaja. Blagoslovio je naša polja, naš trud, naša radna mjesta i obitelji, zaželio dobro zdravlje i zazvao Božji blagoslov. Na kraju je svima zahvalio i zaželio lijepo i ugodno druženje uz obiteljski ručak, uz obećanje da koliko stigne navratiti će na čašicu razgovora.

Meni je Jurjevo jedan od ljepših događaja jer se tada okupi familija. Razgovara se o događanjima i novostima u svim našim obiteljima, te budućim planovima. Bude tu evociranja uspomena i događaja koji ponekom na tren izmame i suze na lice, ali isto tako ih i osuše. Lijepo je kada se okupi familija jer čovjek tada osjeti neku posebnu radost, sigurnost i spoznaju da nije sam i da može očekivati bilo koju vrstu pomoći i potpore ako mu zatreba. Navratio nakratko i fra Jozo, što je meni i mojima bio znak poštovanja i zahvalnosti, te nam posebno uljepšao dan i druženje. Sve u svemu prekrasan dan za dušu i tijelo. Sutra osvanuo novi dan uz nešto manje mještana. Kao stvoren za lagano opuštanje, kavicu, završavanje manjih poslova i posjetu malobrojnoj familiji.

U utorak 25. travnja blagdan Sv. Marka, blagoslov polja i Misa na Okruglićkom groblju. Da nije dan tako lijep i topao, mnogi bi pomislili da su Svi Sveti. Puno groblje ljudi, grobovi uređeni i ukrašeni cvjetnim aranžmanima i upaljenim lampionima. Blagoslov polja predvodio je fra Jozo Puškarić, a Misno slavlje župnik Gornje Tramošnice.

Za vrijeme krasne propovijedi, župnik G. Tramošnice ispričao je jednu anegdotu: građevinski radnik u Italiji, adaptirajući jednu kuću, našao je zazidanu Bibliju. Istu je stalno čitao i u njoj našao mnoge odgovore na svoja životna pitanja. Istu je ponio i kada je išao raditi u neku arapsku zemlju gdje je bilo puno stranih radnika. Dok je jednom u pauzi čitao Bibliju, prišao mu je jedan radnik i rekao kako je on još davno raskrstio sa Biblijom i zazidao je u zid kuće. Uspostavilo se da se radi baš o toj Bibliji koja je nakon mnogo vremena pronašla čovjeka koji ju je odbacio. Nekim stvarima se ne može pobjeći u životu. Možemo se seliti i lutati, može nas život odnijeti u raznim smjerovima, ali svi se jednoga dana moramo vratiti na neko od groblja. Sjetih se kako je na jednom sprovodu svećenik rekao: Smrt je vrata kroz koja čovjek mora proći za put u vječnost. Grob, običan ili ukrašen prekrasnim nadgrobnim spomenikom je samo privremeni boravak. Iz njega nećemo ponijeti ništa nego samo knjigu života sa upisanim djelima po kojima će nam Onaj gore pravedno dodijeliti kaznu ili nagradu.

Na kraju Misnog slavlja župnik je pročitao donatore, te obavijestio da je za izgradnju mrtvačnice prikupljeno tek 30.000 KM što nije dovoljno da bi se započelo sa izgradnjom. Stoga apelira na sve da se pridruže dobrovoljnim prilozima jer je to za dobrobit svih nas.

Poslije Mise kaže mi jedan poznanik (pošto sam nu rekao da sam postao djed) da uopće tako ne izgledam, jer niti nosim štap, niti sam „zarasto“ (pojašnjenje za one mlađe - „zarasto“ = onaj koji se zapusti pa se ne brije niti šiša redovito, a tako su izgledali naši kada su biološki postali djedovi pa još su uzeli štap i malo se pogrbili, i bez obzira na broj godina, u tom statusu su bili zaštićeni od svih težih poslova, a svi su ih morali poštivati). Eh, kako je nekada djedovima bilo lijepo, a danas ih unuci tjeraju da i nakon mirovine rade honorarno jer od njihove penzije ne mogu živjeti. Pitam ga da li se oženio ili bar ima neku „mačku“, a on kaže kako da nađe neku mačku kada živi psećim životom, a to ne ide jedno uz drugo. Relativno mlad čovjek, a tako se obeshrabrio. Još reče u šali da je lako nama koji živimo negdje vani, a on živi u državi gdje je brža dostava pizze od hitne pomoći, a ako ti se nešto dogodi, ukrade ili zapali, policija i vatrogasci će doći kada sve već bude gotovo. U ovoj zemlji dobro žive samo oni van zemlje. Vama je lijepo kada dođete ovdje na par dana, kada selo malo oživi. Lijepo je i onima koji su ovdje a imaju stranu penziju, a meni koji nemam stalna primanja, ponekad mi se čini da mi je bilo bolje kad nam je bilo gore. Vašim dolaskom radost se nakratko vrati u selo, a meni se tada još više vrati ona tuga koja ustvari nikad nije niti otišla. Svi nekamo odlaze, a ja kao da čekam da samo potrošim preostale dane i da me ovdje sahrane. Bi mi ga nekako žao što se tako predao nekoj sudbini i što su mu nezadovoljstvo i tuga ispisali dobar dio života.

Neki su ostali još neko vrijeme da se pomole i oproste sa svojim pokojnima, neki su otišli kod familije, a ja na put. Nekako mi ovaj povratak i oproštaj sve teže pada iako znam da moram natrag. Tako je bilo i prošle i svih proteklih godina koje tako brzo odu u nepovrat. Prošlost nam je u trenu skliznula iz ruku, zato bi bilo dobro da lijepo iskoristimo ono malo preostale budućnosti.

T. Bošković

( Pogledajte galeriju fotografija )