Ne sjećam se da je proteklih godina, na blagdan Jurjeva, od rane zore pa do mraka bio tako krasan proljetni dan. Moje sumnje da će biti malo ljudi, jer je ponedjeljak-radni dan, na sreću, nisu se pokazale točnima. Prema mojoj procjeni (koja je vjerojatno ponešto subjektivna), bilo je prilično puno ljudi, iako znam da bi još mnogi stariji došli da ih je imao tko dovesti.
Kapelica sasvim lijepo izgleda iako je treba još malo urediti i dovršiti ogradu, pa naši prilozi nisu na odmet. Misno slavlje predvodio je naš župnik fra M.Oršolić, a uz njega je koncelebrirao fra Valerije. Župnik je vrlo nadahnuto govorio o životu Sv. Juraja koji je (aka sam dobro zapamtio) negdje u trećem stoljeću, kraj Jeruzalema umro mučeničkom smrću za svoju vjeru. Mnogi danas prodaju neku svoju istinu, neku svoju pravdu, neku svoju vjeru. Prava vjera je milost, prava vjera je dar Božji.
Ovih dana kruži priča stranicama naše elektroničke pošte, a ona nekako glasi ovako: Planinar neki želio se uspeti na najvišu planinu. Kako je svu slavu želio za sebe, odlučio se popeti na planinu sam. Počeo se penjati. Vrijeme je odmicalo i postalo je kasno. Umjesto da pripremi logor, nastavio se penjati sve dok gusta noć nije obavila planinske vrhove. Nebo i mjesec prekrili su teški oblaci i ništa se nije vidjelo. I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo padati niz provaliju. U tim trenucima užasnog straha, pred očima su mu se odigravali svi lijepi i ružni trenuci njegova života. Odjednom se pad zaustavio, te je ostao visjeti o užetu kojim je bio vezan. Misleći o tome kako je blizu smrt, uzviknuo je: "Bože, pomozi mi!"
Iznenada se s neba začuo duboki glas: "Što želiš da učinim?"
"Spasi me, Bože!"
"Doista vjeruješ da te ja mogu spasiti?"
"Naravno da vjerujem!"
"Tada prereži uže kojim si vezan..."
Nastupio je trenutak tišine i odluke. Nakon kratkog razmišljanja, planinar je još čvršće stisnuo uže. Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana našli planinara mrtva i smrznuta. Njegovo je tijelo visjelo o užetu, za koje se grčevito držao,...samo tri metra od zemlje.
Čovjek posumnjao, posustao u vjeri.
Hvala Bogu, vjera naših očeva i majki, djedova i baka, prenijela se i na nas, te nam je davala snagu i nadu i onda kada se činilo da su nas svi i sve napustilo. Vjera je ta koja nas je održala i koja nas i dan-danas povezuje i okuplja na ovaj dan. A trebamo se okupljati. Pita me jedna komšinica mogu li je prepoznati. A ja velim znam da si čiče Vinka, samo dok se sjetim imena. Ma nisam čiče Vinka nego, Lala čiče Ivana Božića. Pitam je kada je tako odrasla, a ona mi pokazuje na dvije prekrasne cure koje su već odrasle kao ona (ne znam da li su obje njezine ili samo jedna od njih). Kaže Lala,(vjerojatno radi reda), da je ona mene odmah prepoznala i da se nisam puno promijenio. Ma kako se nisam promijenio? Neki dan sam vadio novu osobnu kartu pa sam ponio sliku od prije par godina nebi li malo bolje izgledao, jer sada skeniraju slike na dokumente pa sijed čovjek ispane kao duh ili kao kriminalac na tim dokumentima. Naravno, kad je službenica pogledala mene pa sliku, nije prošla moja fora. Kao veli da slikanje sada mora biti iz posebnog profila, a slika ne smije biti starija od šest mjeseci.
Trebamo se okupljati da se upoznajema i da se ne zaboravimo. Prvi put poslije rata bio je ovdje i moj stariji sin. Kada je bio zadnji put imao je pet godina, a sada je viši od mene. Kaže mu tetka: "Marko, sine, u tako krasnog momka svaka će se cura zagledati, a tamo u dalekom svijetu vi djeca niti neznate tko vam je sve rod, pa se može dogoditi i kakav "belaj." Zato djeca trebaju dolaziti s roditeljima i upoznavati se."
Naravno, poslije Mise prišlo se dobrom običaju pozivanju gostiju na ručak. Prilično gladnima, žednima i umornima od puta, uz onaj svježi zrak, zaista nam je prijala šunka, sarma i prasetina koju su Josip i Gordana donijeli iz Jajca. A tek voda sa pumpe! Ne sjećam se kada sam toliko popio obične vode. Kažu da je voda tekućina bez boje, mirisa i okusa, ali vjerujte ova naša je za mene imala takav okus kao nikakvo drugo piće. Josip i Gordana došli par dana prije da sve pripreme za blagoslov. Trava u dvorištu uredno pokošena, a svaki njihov dolazak znači koji metar više kultivirane zemlje otete trnju i korovu. Vrt prekopan, četiri reda pod špagu zasađenih različitih voćaka odaju dojam da je brižna domaćinska ruka opet tu prisutna. Jako me razveselila činjenica da je u selu još poneka kuća obnovljena, a dvije-tri novonastanjene.
I taman kada je sunce zašlo iza kuće i prostrla se lijepa hladovina, moralo se pakirati i natrag na put. Tako prođe još jedno okupljanje Orlovaca za blagdan Jurjeva. Pred nama je ljeto, dolazi Sv. Ivo, dolazi Gospa od Anđela, ali ne moraju to biti jedini orjentiri i razlozi za naše ponovno okupljanje i vraćanje u rodni kraj.
Putem kroz Branicu i Batkušu uzalud sam pokušavao primijetiti kuću pred kojom se (prema pričanju i informacijama moga tate) nalazi naša "magaza". Meni su sve te magaze nekako iste, ali njemu nisu, jer ona njegova je posebna, valjda zato što je izrađena njegovom rukom i što je s njom otišao i dio njegovog života.
Na granici između Bosanskog i Slavonskog Šamca sin je morao otvoriti gepek od auta, a na upit odakle idemo, odgovorio je da idemo sa Jurjeva. Kako carinik nije ništa razumio, pita ga kojeg to Jurjeva, a on veli da je Jurjevo blagoslov u Orlovom Polju. Bilo mi je drago kada sam primijetio da je to nekako s ponosom izgovorio.
T. Bošković