Prognoze nisu bile baš optimistične vezano za moj ovogodišnji odlazak u Orlovo Polje za blagdan Jurjeva. Kao prvo, auto mi se pokvario. Zamislite BMW prešao malo više od tristo tisuća kilometara, nije još niti punoljetan, i već pobolijeva. A njegov predšasnik Golf kec služio me šesnaest punih godina, prešao dulji put, nikada se nije ni prehladio ni zakašljao, a rijetko kada je okusio pravi dizel. Kao drugo, financijska situacija gora nego u državi. Susjeda se udala prošli tjedan, kumov sin se ženi uskoro, još tri svadbe su u planu ovog ljeta, prije dva dana riknuo televizor i morao se odmah nabaviti novi, uskoro će 1 Maj i planira se veće putovanje. Kako god izračunam, litra u politru teško ide. Kao treće i najvažnije, Jurjevo pada točno u sredinu radnog tjedna. U podsjetniku rokovnika upisan vrlo važan sastanak, na kom obavezno moram biti prisutan. Mnogi moji suradnici i kolege na poslu čuli su za Svetog Juraja i znaju da njegov spomenik krasi prostor u  neposrednoj blizini Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali zamislite, mnogi ne znaju da je za Jurjevo blagoslov polja u Orlovom Polju i baš na taj dan zakazali sastanak. I kako god iskalkuliram i odvagnem naprijed navedene činjenice, jezičac na vagi ode na drugu stranu.

Puno puta mi brat Josip govorio: „Ako u sebi osjetiš potrebu da nešto treba napraviti, da nekamo treba ići, nemoj kalkulirati i puno razmišljati, jednostavno kreni“. I ovaj puta sam dugo dvoumio, ali sam na kraju poslušao njegov savjet. Poslije posla sjeo sam na vlak i krenuo prvo u Slavoniju, pa sutra u Bosnu. Vlak klizi, a pogled se razlijeva preko zelenog tepiha ravne Slavonije, na kojem se kao šare posebno ističu jarko žuta polja uljane repice.  Šteta od tako lijepe žitarice praviti biodizel. Na proplanku tik uz šume par puta sam ugledao zečeve, srne, rode i druge ptice uz nabujale rijeke močvare i ribnjake. Kažu da se na slapovima Niagare (zbog loma svjetlosti u kapljicama vodopada) često vidi duga. Ma kakva duga iznad Niagare, trebalo je vidjeti dugu koja se kao slavoluk preko cijelog neba nadvila nad Slavonijom, a vjerojatno je jednim krakom prešla i u Bosnu preko Save. Sve te ljepote nisam niti primjećivao kada sam išao autom. Kada je Bog stvarao svijet vjerojatno se malo više potrudio na ovom dijelu zemaljske kugle i nije bio škrte ruke. Prema UNESCO-ovom izvješću¸ Hrvatska se od 188 zemalja po bogatstvu vodnih izvora po stanovniku nalazi na 5. mjestu u Europi, a na 42. mjestu u svijetu. Hrvatska je dakle među vodno najbogatijim europskim zemljama i jedna od malobrojnih zemalja u kojima je još uvijek moguće piti vodu direktno iz pipe. To je veliko bogatstvo i posebna privilegija. Pa nije valjda predsjednik moćnih SAD-a boravio čak dva dana u Hrvatskoj, samo zato što nas posebno voli.

Prvi blagoslov polja u našim selima protekao je na već uobičajeni način. Blagoslov je predvodio fra Valerije, koji je na kraju pozdravio sve prisutne i sve Orlovce koji nisu danas s nama a sigurno su u mislima tu. Izrazio je nadu i želju da se barem poneki jednoga dana vrate. Misno slavlje predvodio je fra Marjan Oršolić. Zbog bojazni da bi moglo biti kiše, Misa je bila u kapelici. Da smo se malo više stisnuli, mogli smo svi stati u kapelicu. Po mojoj slobodnoj procjeni bilo nas je stotinjak Lijep ugođaj i dojam veće povezanosti i zbliženosti. Krasna propovijed o životu Sv. Juraja te svakodnevnim križevima svih nas. Fra Marjan je na kraju propovijedi također pozdravio sve prisutne i zamolio naše ljude da ne prodaju svoju zemlju, svoju djedovinu, svoju rodnu grudu. Možemo kupiti bilo gdje na svijetu komad zemlje, možda prirodno ljepši, bogatiji ili znamenitiji, ali taj komad za nas nikada neće imati dušu i ljepotu zemlje svoga rodnog mjesta. Ovu poruku naših svećenika shvatio sam u potpunosti tek nakon razgovora s nekim od sadašnjih stanovnika naše župe Tramošnice. Naime, „naši susjedi“, pogotovo iz sela od strane Gradačca, kupuju našu zemlju i sve više se šire na naša područja. A zemlja se prodaje u bescijenje. Čak postoje određeni interesi „krupnijih igrača“ iz vana za većim otkupom naše zemlje. Naši svećenici, u svim situacijama, su uvijek bili uz narod i bilo bi mudro poslušati njihov savjet.

Nakon Mise pristupilo se tradicionalnom ručku sa familijom i gostima. Nas je bilo jedanaestoro. Malo nam je bilo žao što nas se nije i više iskupilo, ali radni dan je učinio svoje. Mladi su ili u školi ili na poslu, a starije treba netko dovesti. Moja tetka Jela opet je bila na visini zadatka. Uvijek dobro raspoložena i puna priča o dogodovštinama iz svoga života. Mene posebno dojmila slijedeća: često je svome tati išla kupovati lijekove u Gradačac, Orašje pa i dalje. Naravno išlo se pješke. Porani ujutro, obuje nove tene i čim izađe iz sela tene podruku i bosa do grada. Pred gradom se obuje, kupi lijekove i odmah nazad po istom principu. Tene je trebalo sačuvati za izlazak nedjeljom na Sv. Misu u Tramošnici. Bilo je puno sličnih putovanja. Snijeg do koljena, iz Orlovog Polja pođe prijekim putem u Tramošnicu, u Mandićima cuko sjedi na prtini, vrati se nazad u selo pa u Tramošnicu preko Letića. Nekoliko kilometara dalje samo zbog cuke. Tako se živjelo, ništa nije bilo daleko i bilo se zadovoljno. A meni bila muka što jednom u dvadeset godina moram ići vlakom, a ne autom.

Uz obilat ručak, posebno ističem burek s mesom (trinaest jezika govori) koji je napravila moja snaha Gordana, ugodan razgovor i druženje, bilo je zaista prekrasno. Podsjetio me brat kako je lijepo što smo se ovako okupili i o svemu porazgovarali. I ja sam se tako osjećao. Kako je sunce naginjalo zapadu, tako smo se razilazili. Oni iz daljega prije, a bliži pred sam mrak. Nazad istim putem. Brat Pero me dovezao na vlak u Vinkovce, a u Zagrebu sam bio već u 21 sat. Pun dojmova, pun nekog unutarnjeg mira i zadovoljstva. One sive prognoze s početka, poprimile su drugačiju boju. Bio mi je ovo jedan od sretnijih i ljepših doživljaja Jurjeva.

T. Bošković