Iako sebe smatram kršćaninom nije mi u potpunosti jasno zašto Uskrs „šeta“ i kako to skoro svake godine pada u drugi termin. Znam pravilo određivanja datuma Uskrsa, ali je prilično zamršeno. Termin može varirati i do mjesec dana (od 22. ožujka – 25. travnja), a promatrajući razdoblje od 2000. – 2020. godine, ovogodišnji je najdalje dogurao.

Kako je Uskrs najveći blagdan kršćanstva, postoji određena priprema koja započinje korizmom, a završava Velikim tjednom u okviru koga je Veliko trodnevlje. Kao takav Uskrs ima prioritet i zato je, prema odredbi Ordinarijata, blagoslov polja u Orlovom Polju za blagdan Sv. Juraja prenesen na slijedeću subotu.

Nije mi jasno zašto skoro svake godine kada krenem iz Zagreba pada kiša i bude hladno (cijeli prethodni tjedan je pomalo padala kiša), a čim pređem Savu vrijeme bude prekrasno. Davno sam gledao film „Čovjek koji je pravio kišu“, a nikad nisam čuo da postoji „Čovjek koji je pravio lijepo vrijeme“ (osim ako ipak i to radi neki Bosanac, samo ja to ne znam)..... .....



........... Sjećam se da su naši stari govorili da kiša dolazi iz „babinog budžaka“, ali svejedno nisam razumio zašto je kiša otišla preko Save, odnosno kada se naoblačilo a nije pala kiša, govorilo se da je kišu „odvukla Sava“. Čim smo prešli most u Šamcu, mlađi sin me pita zašto s druge strane Save piše Republika Srpska, a ja stalno govorim da idemo u Bosnu. Ni sam nisam siguran koliko me razumio nakon pokušaja objašnjenja. Čudna je pomalo ta Sava. Mnogi Tramošnjani su je prešli, a da se nisu ili nikada neće vratiti. No puno je onih koji često ili pak povremeno odlaze i dolaze. Tako je bilo i za ovaj blagdan Jurjeva. Iako sam očekivao veći broj i ovako nas je bilo prilično, a ponajviše nas „padobranaca“ koji ponekad navratimo. Pomalo ostaje žal da je mogao biti veći odaziv domaćih žitelja, jer sam na odlasku kod obje gostionice i pred nekim kućama u Tramošnici primijetio puno automobila i ljudi. Nekada smo svi išli na sve blagoslove polja, a danas kada nas je malo, trebala bi ta povezanost biti još čvršća.

Bilo kako bilo, prekrasan proljetni dan. Misu je predvodio župnik fra Jozo Puškarić. Tijekom čitanja Evanđelja (koje govori da se ne trebamo previše brinuti za ovozemaljske stvari, jer Bog se brine i za ptice nebeske i cvijeće u polju, a kako neće za nas) i za vrijeme cijelog obreda, razlijegao se pjev ptica, a uokolo sve zeleno, sve u cvatu. Župnik je vrlo nadahnuto govorio o tome kako se ne trebamo tjeskobno brinuti za materijalne, sporedne stvari koje učas mogu nestati i koje ne mogu u potpunosti usrećiti čovjeka. Život treba živjeti radosno, u Bogu, sa bližnjima. Na kraju Sv. Mise zaželio je ugodno druženje uz obiteljski ručak, a nakon toga onima koji putuju da sretno stignu na odredište.

Tako je i bilo. Jelo se, pilo, šalilo, evociralo uspomene. Našem objedu nazočio je priličan broj gostiju, a posebnu čast nam je iskazao svojim prisustvom gosp. Župnik, kojemu se i ovom prilikom zahvaljujemo. Bilo nas je čak iz pet različitih država. Uzalud su djeca pokušavala vidjeti (samo su mogla čuti) slavuja koji je u obližnjem šumarku neumorno skladao predivnu pjesmu. Ma pjev ptice iz knjige „Ptice umiru pjevajući“ je druga liga u odnosu na ovog našeg domaćeg slavuja. Svaka mu čast, zaista pjeva ko slavuj. (Sjećam se da je nekada u našoj župi bio crkveni zbor mladih koji se zvao „Mali slavuji“. Neobično mi je drago što sam jednoga člana tog zbora (Jela-Luca, supruga T. Leutar susreo na blagoslovu).

Brat kaže da skoro svako jutro na komšijinom Topoliku viđa ponekog fazana ili zeca, a u predvečerje srne. A onaj slavuj i ostale ptice pjevaju po cijeli dan i noć. Ljepota koja se rijetko gdje može doživjeti. I ja u jednom trenutku rekoh da ću se vratiti i ovdje živjeti kada dođem u penziju, a moja gospođa me čudno pogleda. Među gostima je najviše bilo generacije moga brata Pere, pa počeše pričati o zlatnom dobu Tramošničkog nogometa iz te generacije. Iako ta generacija tek sada ide u penziju, tijekom spominjanja tadašnjih igrača utvrdilo se da skoro polovica njih više nije među živima. Nakon toga ona moja pomisao o penziji i povratku nekako naglo splasnu. No, dao Bog i nadam se da će barem neki to ostvariti.

Neizostavna tema razgovora, kao i prethodnih godina, bile su one fantomske „šljunkare“. Rekoše mi da se na ulazu u Orlovo Polje-Parići, na površini od 8 hektara, tj. 80 duluma (zamislite da je to cca 15 nogometnih igrališta) već skida površinski sloj naše plodne zemlje. Navodno neki poduzetnik planira graditi neko „Eko selo“ (jezero, ribnjake, hotel-restoran, bungalove, drvorede i što sve već ne). Pitam se za koga se to planira graditi tako velebno zdanje. Sjetih se da sam sličnu priču čuo prije par godina kada se kod Letića kopala šljunčara. Priča i obećanja pala u zaborav, ali je ostao krater u koji se navaža smeće. Drago mi je što nosim ime svoga djeda, ali onaj Toma iz Biblije, koji se često spominje u ovo vrijeme, izgleda budi u meni onog sumnjičavca.

Sve i da taj poduzetnik ima dobre namjere, nije vrijedno devastacije naše plodne zemlje. A kamoli, nedaj Bože, da to bude samo još jedna velika šljunčara. Ne bi bilo dobro da mi se slutnje obistine. Ljudi znaju reći, u ratu je važno sačuvati živu glavu, spaljeno i porušeno se može obnoviti, ali nitko ne može odnijeti zemlju. Eto i to je moguće. Odnose i našu lijepu zemlju. Ljudi pričaju da se ta naša zemlja-šljunak odvozi preko Save za gradnju putova. Pretpostavljam da to nije bez „blagoslova politike“ i s ove i s one strane Save, osim ako je cilj tim političkim dušobrižnicima da naši ljudi koji žive u Slavoniji i tamo gaze po našoj rodnoj grudi. Sve i da nisam Toma, posumnjao bih u njihove dobre namjere, jer tko se vrućim mlijekom oprži poslije i na jogurt puše.

T. Bošković  

Fotografije s blagoslova koje je napravila Martina Bošković možete pogledati ovdje.