Godinama pratim vremensku prognozu par dana prije Jurjeva kako bih znao što ponijeti od garderobe. U većini slučajeva, u Zagrebu je te dane tmurno, sivo, prohladno i kišovito, a čim prijeđem Savu vrijeme bude prekrasno. Ove godine suprotno. U Zagrebu lijepo, no prije polaska naleti nekakav pljusak pa sam ipak ponio i mantil i kišobran. Tijekom puta red kiše, red sunca, a Sunce pozlatilo slavonska polja i sumnjam da igdje u svijetu tako čarobno izgledaju nepregledna, žuta polja uljane repice.
Prekrasna duga napravila slavoluk jednim krakom na Papuku, a drugim na Majevici. Čudo se skriva u tim njenim kapljicama i spektru boja. Einstein je rekao da ima više savršenstva u običnoj kapljici vode, nego u svim strojevima, koje su izmislili ljudi............



....... Priroda dobrano uranila ove godine. Sve zeleno i procvalo, redovi kukuruza ustrojeni kao vojnici, a pšenica već do koljena. Salate i mladog luka u izobilju. Noć pred Jurjevo kao iz bajke. Nebo posuto zvijezdama, a tek kad zamre noć, oživi pjev ptica. Nisam niti znao da postoji toliko raznih vrsta. Svaka se glasa na svoj način, ali onaj bratov slavuj je van konkurencije. I tako cijelu noć. Nije mi jasno kako se ne umore i što se sve skriva u tim znakovima. A u svitanje dva fazana u bašči, a jedan na komšijinom Topoliku. Josip kaže da ovdje fazani više nisu divljač nego domaća perad.

Selo oživje, ali poče padati kiša. Lagana, sitna, prava proljetna, „pužara“. I na blatnjavom putu od kuće do kapele, osjetio sam „divotu prašine“. Tako usput, pod kišobranima, reče mi čiča Ivan da je djed Anto Lovrin uvijek govorio: „Ako za Jurjevo pokisne volu rog, godina će biti rodna“. Oko 11 sati započinje Misa uz blagoslov polja, a kiša i dalje sipi. Nešto naroda u kapelici a nešto pod kišobranima vani. Naš župnik fra Jozo Puškarić veli na početku da molimo našeg zaštitnika za blagoslov polja, a ova kiša je također dobrodošla da natopi zemlju i stvori zalihu za kasnije sušno razdoblje. Kako je Uskrs i ove godine dosta kasno, a kao najveći blagdan kršćanstva ima prioritet u odnosu na druge svetce, i čitanja i propovijed se odnosila na vrijeme uskrsnog slavlja.

Župnik se posebno osvrnuo na radosnu vijest Uskrsa. Danas se svakodnevno, kroz sve medije, serviraju razne vijesti. Obično bombastične, jako zvučne, ponekad istinite, ponekad izmišljene. One sa lošim sadržajem prilično zaokupe našu pažnju, stvore nesigurnost i uznemirenost u nama. No, radosna vijest Uskrsa treba biti najvažnija vijest za nas kršćane. Ona nam daje snagu, vjeru i nadu da prebrodimo sve poteškoće u životu. Sam život pa i smrt su faze koje čovjek prođe na putu do vječnosti. Zato treba živjeti normalno, moliti i radovati se životu, radovati se ovakvim susretima i okupljanjima. Župnik je pozdravio sve prisutne: stanovnike našeg sela i sve koji su došli iz raznih krajeva svijeta, a poniknuli su ovdje. Lijepo je što smo se ovako okupili, te na kraju misnog slavlja zaželio nastavak ugodnog obiteljskog druženja.

Usprkos činjenici da je bila sredina tjedna, a posao i škola su obavezni, ipak se sakupio priličan broj naših mještana. Primijetio sam da je ove godine bilo manje djece, no vjerojatno je razlog škola. Ako navedem podatak da od nas 15 (koliko je bilo kod nas na ručku) ja sam bio među mlađima, to vam sve kaže. Naš komšija Pero Božić (babe Marije) je izračunao da od njih šestoro koji su bili kod čiče Vinka, zbroj godina iznosi 460. Lijepe godine, nema što, kamo sreće da su i više. No i to sve tako brzo prođe. Od moje nevjeste Gordane, tetka ima 98 godina, pa kada moj brat ode u posjetu, tetka kaže: „Natoči, zete još jednu i tako je ovaj život kratak“. Zavidim joj pomalo na godinama, a kada bih znao da je „maksuzija“ recept za dugovječnost, možda bih ga i ja odmah počeo primjenjivati.

Ručak sa gostima bio je ugodan, rodbinski, obiteljski. Ispunilo nas sve nekom posebno radosti. I opet moja tetka veli, djeco baš nam je lijepo, a dogodine kako bude. Slavni pisac Gabriel Garcia Marquez piše prijateljima: „Sutra nikome nije zajamčeno, ni mladima ni starima. Možda danas posljednji put gledaš one koje voliš. Zbog toga nemoj oklijevati. Učini to danas jer sutra možda nikad neće doći i sigurno će ti biti žao onoga dana kada nisi imao vremena za osmijeh, zagrljaj, poljubac ili ispuniti nekomu možda i posljednju želju“. Zato treba biti radostan zbog ovakvih okupljanja, a jako mi je žao što nas ne bude i više. Znam da treba raditi, ali ne zanemariti sve, samo zbog veće zarade i većeg bogatstva, jer ni to nije garant sreće i zadovoljstva. A ni ona narodna poslovica: „Tko radi ne boji se gladi“ više nije pouzdana jer mnogi danas teško rade, a ipak teško žive. No došla su valjda vremena kada se ima sve manje vremena za sebe, obitelj, rodbinu, prijatelje. A siguran sam da se tu može pronaći sreća. Ja sam ju osjetio na blagdan Jurjeva, a vjerojatno i mnogi naši sumještani.

T. Bošković