DONJA TRAMOŠNICA - Dogodio se križni put živih ljudi u i na povratku iz Bleiburga. Jedan manji broj se vratio, a veći dio doživio je svoju križnu Tragediju.

No, ovaj put riječ je o križnom putu jednog puta križa iz župe Donje Tramošnice. Spomenuti put križa djelo je akademskog slikara Josipa poljana iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Reljefi u bronci veličine oko 90 centimetara. Jedincati rad ove veličine u našim crkvama.

Prema predaji, Isus je pao tri puta pod križem, a ovaj put križ je doživio i četvrti pad u vrijeme domovinskog rata 1992. Naime, ulaskom srpskih snaga u donju Tramošnicu počela je pljačka svega što je vrijedno, a potom rušenje crkava i Župnih kuća. Prije čina rušenja skinuli su put križa sa drvenih podloga i odvezli ga u nepoznatom smjeru. Tom zgodom odnijeli su i veliki kip sv. Ivana Krstitelja. Nepunih 14 godina nije bilo ni traga ni glasa o putu križa niti o kipu sv. Ivana.

Sva nada o povratku pala je u vodu kao i kod učenika u Emanusu. I onda se u tom ponoru dogodio neočekivani obrat. 26. ožujka ove godine objavljen je u Glasu koncila članak pod naslovom: Traži e vlasnik puta križa. Na tu vijest i fotografije triju postaja odmah sam reagirao te došao u Đakovo Gdje su bile smještene tri postaje. Prepoznao sam postaje puta križa iz Donje Tramošnice i s velikom radošću nastavio dalje tragati. Mons. Luka Strugar, kancelar đakovačke biskupije, spojio me s vlč. Markom Kljajićem i tako se klupko počelo odmotavati. Preko vlč. Marka i drugih dobrih ljudi župni suradnik Đuro Ivić i ja došli smo do čuvara našega puta križa.

I tako poče početak jednog kraja križnog puta. Radost naših domaćina zbog sretnog raspleta dugogodišnjeg čekanja bijaše jednako velika kao i naša. Za mene to bijaše - smijem slobodno reći - petnaesta postaj koja označuje uskrsnuće jednog izgubljenog puta. Nakon dirljivog druženja i bogatog objeda kod naših domaćina uslijedio je povratak. Na moj upit što im dugujemo za čuvanje ovog puta križa rekoše: naša je najveća radost da se on vrati na svoje mjesto. Na moj poziv obećaše doći u Donju Tramošnicu, biti naši gosti i vidjeti mjesto odakle je nasilno započeo križni put jednog puta križa - u zemlju Srbiju.
To putovanje i izbivanje trajalo je 14 godina, što znači godina dana po jednoj postaji. A to kako je naš put križa došao do naših čuvara ostaje velika humana tajna o kojoj se može govoriti samo u četiri oka iz opravdanih razloga. Znajući sve smijem slobodno reći da se sam bog poslužio dobrotom ovih čuvara u ratnom strahu i neizvjesnosti koji su ih okruživali. Devet postaja su sačuvali, a o ostalim ništa ne znaju.

I na kraju VELIKA HVALA našim plemenitim čuvarima. Također, velika hvala vlč. Marku Kljajiću, svećeniku đakovačke biskupije, koji je, opet preko dobrih ljudi, došao do naših čuvara i odradio važan posao - premještanje puta križa na sigurna mjesta u Đakovo i Aljmaš. Hvala i svim dobrim ljudima koji su zapazili umjetničku vrijednost ovog puta križa te su pomogli da se sve to sretno završi.

Na vijest da je pronađen put križa odmah se pridružio i autor ovoga puta križa - akademski kipar Josip Poljan iz Zagreba. Vidjevši što se zbilo, odmah je pristupio umjetničkom liječenju rana sa križnog puta. Ali neke će rane ipak ostati i svjedočiti o jednoj povijesti koja je izvršila ne samo etničko čišćenje, nego duhovno, kulturno i umjetničko čišćenje svega što se ne slaže s jednom bolesnom ideologijom i politikom.
To svjedočenje bit će trajni poziv: neka što prije prestanu ili se barem ublaže razni križni putovi čovjeka i čoječanstva.

fra Marijan Oršolić (Preneseno iz Glasa koncila)