„Mirno spavam, jer si Ti, Oče, mir moj“ Ps 4,9.


Dok smo bili djeca školska nam je godina izgledala kao da nema kraja. Danas, jedan tjedan projuri za drugim. Proljeće smo izgubili između zime i ljeta. Svijeće na grobovima zapaljene na Dušni dan i blagdan Svih svetih, nisu ni dogorjele, a posvuda oko nas već titraju i bliješte Božićna svjetla. Život ne stoji unaprijed programiran u nekom voznom redu. Mnogo toga se događa. Živimo životom punim obveza. Što čovjek postaje stariji, čini se kao da pješčani sat života nepovratno istječe sve brže i brže. .............



............ Kad razmišljam unatrag o više od 40 godina, obrisi se pomalo gube. Nešto preda mnom stoji jasno i razgovijetno, kao da je jučer bilo. Nešto pak, mutno i nejasno, te mi se čini strano i daleko. Zapitam se; Da li je moguće da su trenutci mog života samo tako prošli pokraj mene? Postoji li nešto što sam namjerno izbrisala iz svoje životne datoteke? Ili pamćenje vrlo subjektivno sortira proživljeno, čuva ono što je ostavilo dojam, a prepušta zaboravnu ono što je beznačajno? Iznenada, dođe trenutak kad spoznaš da propušteno ne možeš nadoknaditi. Život nema reprizu!

Cvijeće nas uči da ništa na ovom svijetu nije vječno. Sve prolazi, mijenja se, stari i umire. Životi se mijenjaju u trenu.
Trenutačna smrt! Tu je čovjek pošteđen neposredne smrtne tjeskobe, ne propada postepeno, ne mora trpjeti bolove, kao što se često događa u nekoj drugoj bolesti. Štoviše, ostaje nam u sjećanju upravo onakav kakav je pri našem zadnjem susretu bio. Zagrljaji pri rastanku imaju posebnu dimenziju! U njima je dio proživljenog, radost sadašnjeg i nada budućeg, zajedničkog susreta.

Kada smo se prošle godine u ovo vrijeme, moj rođak Mladen i ja, zagrlili pri rastanku, nismo znali da je to naš zadnji zagrljaj. Imali smo mi naš adet; Uvijek bi širom otvorili vrata svog doma, i poljupcima na ulazu pozdravili jedni druge. Svaki smo susret bogato proživjeli! Poštena partija eglenisanja u kojoj smo se neprestano nadvikivali, upadali jedni drugima u priču, svi pričali u isto vrijeme, a opet otimali, ujagam za riječ. Sve smo začinili, svako malo, zveketom džezve, smijehom i mlataranjem ruku nadopunjavali izgovorenu riječ. Događalo se da smo morali,raztumačiti zauzeti stav i u stojećem položaju. Mijenjanje mjesta i položaja sjedenja, postalo je naša ustaljena navika. Susjedi su se čudom čudili, kakav je to metež, jer njihove uši zasigurno, nisu kao naše, naviknute podabrati, pohvatati i povezati sve to. Naša durženja nisu bila po bontonu, ali su bila srdačna, iskrena i topla. Baš iz srca! Dopratili bi se do vrata, s nogu pribili još po koju. Topli i čvrsti zagrljaj pri rastanku! Svaki je zagrljaj bio jedinstven, jer je u sebi nosio ljubav i duboko poštovanje zajedničkog vremena. Vremena, od mojeg rođenja, sve do Mlađine iznenadne smrti.

Mladen Ćaćić je uistinu bio poseban čovjek. Čovjek s puno darova, a ti su darovi nešto poput osobnog Božjeg rukopisa u njegovom životu. Ljubav, strpljivost, dobrota, solidarnost, humanost, suosjećajnost, samilost,... samo su dio onog dobroga što je imao u sebi. Bio je čovjek sa srcem i dušom. S blagim pogledom i osmijehom na licu uvijek je zadruge imao vremena. Imao je i posebno čulo, kojim je nepogrješivo locirao sve potrebe svojih bližnjih. Bezuvjetno davajući bogatstvo svoje duše, oplemenio je i obogatio mnoge živote. Mome je ocu, svom čiki, bio više od rođenog sina. I u teškoj bolesti, uz Mladenovu ljubav i pažnju,doživio je dio Neba, još za života. Mladenova silna vjera i ljubav, bili su čvrsti temelji njegovog karaktera i snage. Svoju je posebnost živio kroz svoja djela!

„Uvijek napravi pravu stvar. Možda u tome ne leži tvoja sreća, ali leži tvoja veličina.“

Pamćenje je rijeka koja uvijek teče unatrag, a sjećanje na Tebe miriše mirom. U mom ćeš srcu zauvijek imati počasno mjesto. Miješaju se tuga i zahvalnost. Podiže se nivo vode u očima i nivo sjete u prsima. Kroz misli mi plove slike susreta,...

„Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja, kad bih razumio sva otajstva i imao sve znanje te takvu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao- ništa mi koristilo ne bi.“

Marija Bošković