UZ BLAGDAN SVIH SVETIH 2016




25. listopada, dan kada obilježavamo i slavimo blagdan Svete Kate. Stoga, svim Katama, Katarinama, Kaćama i Kajama, čestitam i želim sretan imendan. Tko je ustvari Sveta Kata? Sveta Katarina Aleksandrijska je žena, djevica, mučenica i omiljena svetica. Kćerka je uglednog guvernera iz egipatskog grada Aleksandrije. Rođena je 282. godine, dakle u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana. U to vrijeme su bili strašni progoni kršćana u svim rimskim provincijama, a posebno strašni progoni su bili u Egiptu. Legenda kaže, da je Sveta Katarina bila kršćanka, djevojka na visokom položaju i nadasve lijepa, učena i pametna. .............



............ Kada je car Maksimil Dali došao na vlast u rimskim afričkim provincijama, nije mogao ne primijetiti Katarinu, koja mu se svidjela i toliko se zaljubio u nju, da se rastavio od svoje žene. Pošto poto htio je oženiti uglednu, pametnu i lijepu Katarinu. Međutim Katarina je odlučno odbila udati se za cara, jer njen i carev vjerski svjetonazor su potpuno različiti. Tada ju je car suočio sa pedesetoricom filozofa, koji su je trebali uvjeriti, kako Krist, koji je umro na križu, ne može biti Bog. Ali Katarina, pametna, odlična govornica i vrsna poznavateljica filozofije i teologije, svojim umijećem je pridobila mudrace na svoju stranu, da su se obratili i prešli na kršćanstvo. Nezadovoljni car Maksimil Dali, nije mogao podnijeti neuspjeh i poraz, onako razjaren, pohapsio je sve mudrace, dao ih mučiti i na kraju pogubiti. Poslije je i Katarinu, da bi je mučio htio staviti na kotač s bodežima, kako bi je sasjekli. U tome nije uspio, jer legenda kaže, kada je Katarina samo dodirnula kotač, on se sav raspao. Tada su, po zapovijedi cara, carevi dželati odveli Katarinu izvan grada i odrubili joj glavu. Dakle, Katarina je pogubljena u Aleksandriji 307. godine u svojoj 26. godini života, braneći svoju čast i kršćansku vjeru. Prema legendi, anđeli su njeno tijelo prenijeli na goru Sinaj i tamo je pokopali, upravo tamo gdje se Mojsiju ukazao plamteći grm koji ne izgara, gdje je on primio Deset Božjih zapovijedi. U VI stoljeću je na tome mjestu, bizantski car Justinijan I. Veliki, osnovao i podigao samostan u čast Svete Katarine, gdje i danas postoji. Poslije su posmrtni ostaci Svete Katarine preneseni i pohranjeni u samostanu.

Blagdan Svete Kate, obilježavamo i slavimo 25. studenog i prema pučkom kalendaru je označavao posljednje dane jeseni i početak zime pa postoji stara popularna narodna izreka, „Sveta Kata, snijeg za vrata.“

Ova priča nije potpuna, ako ne bismo spomenuli još jednu važnu i veliku Katarinu, zasada još ne sveticu, nego Blaženu Katarinu, koja je obilježila povijest srednjega vijeka, naših prostora Bosne i Hercegovine. Njen spomen je na dan 25. listopada. Ta žena je pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić. Rođena je u Blagaju kod Mostara 1425. godine. Potječe iz Humske velikaške obitelji Kosače iz Hercegovine, od oca Stjepana Vukčić-Kosača i majke Jelene Balšić. Braća su joj bila; Vlatko Hercegović Kosača, inače veliki vezir osmanskog carstva Ahmed-paša Hercegović i Vladislav Hercegović Kosača te sestra Mara.

Lijepa Katarina Kosača je bila udana za uglednog bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Prije Katarine Stjepan je bio u bračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom, koja je bila niskoga roda i nedostojna titule kraljice. Nakon što je postao kraljem uz odobrenje pape Eugena IV, kralj se rastao s Vojačom. Tražeći suprugu, kralj je po nagovoru savjetnika izabrao Katarinu, kćer Hercega Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća 26. svibnja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Ovim brakom su zemlje Bosne i Hercegovine bile ujedinjene i snažnije, budući je Stjepan Tomaš dobio moćnog saveznika u liku svoga punca Stjepana Vukčića Kosače u borbi protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Kralj i ban Bosne, Stjepan Tomaš Kotromanić je s Katarinom imao dvoje djece; princa Sigismunda (Šimuna) i Princezu Katarinu. Imali su i treće dijete, no o njemu se ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu, kojem se može prići od strane Vareša i od strane Kraljeve Sutjeske te u kraljevskom gradu Jajce. Kralj Stjepan Tomaš-Kotromanić umire 10. srpnja 1461. godine, a na prijestolju ga nasljeđuje sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kralj Stjepan Tomašević, Kraljici Katarini daje naslov kraljica majka, tako da ona i dalje sa svojom djecom ostaje živjeti na kraljevskom dvoru. Kraljica Katarina je bila odana katoličkoj vjeri, tako da je za svoga, ipak relativno kratkog života u Bosni, dala sagraditi nekoliko kapela i crkava; crkvu Svete Katarine u Jajcu, crkvu Presvetog Trojstva u Vrilima kod Kupresa, crkvu Svetog Tome u Vranduku, Franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kapelu u Kozogradu kod Fojnice.

Nakon turskog osvajanja Bosne i pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine u Jajcu, da bi se spasila, kraljica Katarina se privremeno sklonila u ljetnikovac Kozograd, gdje je poslije muževe smrti, s djecom često boravila. Odatle je vodila obranu Bosne od Turaka. Međutim, pošto su Turci sve više nezaustavljivo nadirali u dubinu zemlje, legenda kaže, da bi Turcima zavarala trag, konjima je „naopako“ potkovanim, s pratnjom se povukla na Kupres. I u Kupresu je organizirala obranu zemlje od Turaka. Za svoga boravka u Kupresu u Vrilima (danas Otinovci), je dala podignuti crkvu Presvetog Trojstva. Turska osvajanja su sve više napredovala, te da bi se spasila, kraljica Katarina je s pratnjom preko Konjica i Počitelja, povukla se do Stona, a za kratko i do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svoga pokojnog muža kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. Mač je pohranila „pod zavjetom da se on dadne njenom sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva“ kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. Pošto je i Dubrovnik bio pod turskom prijetnjom, kraljica Katarina je morala napustiti i Dubrovnik i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti „radila na oslobađanju svoje zemlje i očuvanju svoje vjere“.

Katarininu djecu, Šimuna i Katarinu, Turci su zarobili i odveli u Carigrad, gdje su ih prisilno poturčili. Princeza Katarina je umrla prirodnom smrću na sultanovom dvoru i po islamskom obredu je pokopana u Skoplju, gdje i danas postoji turbe, koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković. Princeza Katarina je jedna od rijetkih žena, u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja. U turskim izvorima, princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Princ Šimun je na turskom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u osmanskom carstvu. U povijesti je poznat kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.

Kraljicu Katarinu i njenu pratnju i poslugu na dvoru u Rimu su potpomagali papa Siksto IV i papa Pavao II, mjesečnom rentom od 100 dukata. Bila je poštovana osoba u Rimu pa je sudjelovala u ondašnjem društvenom životu. Mnogo je patila u izbjeglištvu, moleći se i na razne načine, boreći se za oslobođenje svoje zemlje i pokušaja otkupa i dobivanja skrbništva nad svojom djecom. No to joj nije uspjelo pa je u velikoj tuzi za svojom djecom i svojom zemljom umrla 25. listopada 1478. godine u svojoj 54. godini života u Rimu. Sahranjena je na počasnom mjestu u bazilici Santa Marija in Aracoeli u Rimu, a njene plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate kada je proglašena blaženom. U svojoj oporuci kraljica Katarina je napisala, da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu, ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tada svoje zemlje ostavlja u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njome upravljati po svojoj mudrosti.

Kao narodna junakinja, dobra kraljica Katarina je među Hrvatima-katolicima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme i legende. Žene u Kraljevoj Sutjesci i u drugim krajevima i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za tužnom sudbinom svoje dobre kraljice. Legenda kaže da je upravo kraljica Katarina, seoske žene u Kraljevoj sutjesci naučila vesti takve rupce. Svetkovina blažene kraljice Katarine Kosača Kotromanić je na dan 25. listopada. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine. Kraljica Katarina je danas aktualna jer je slična nama, koji smo prije dvadeset i više godina bježali pred ljudskom nemani, a slična je i onima koji i danas bježe. Umrla je pod brigom za Bosnu, doživjela je i obiteljsku tragediju. Čini se, da je danas kraljica Katarina i više nego potrebna, da nas podsjeti, potakne i usmjeri na istinske ljudske vrijednosti, koje trebaju biti uvijek na prvom mjestu, a sve ostalo može biti kasnije.

U Jajcu: 25. Studeni 2016. Godine

Josip Bošković