Svemu jednom dođe kraj pa tako i radnom vijeku, a dulje ili kraće potom i životnom tijeku. Živimo u vremenu kada nizašto nemamo vremena. Samo neka žurba, jurnjava, srljanje, trčanje za nečim što nam neprestano izmiče, i kao da je sve na dohvat ruke, a nikako da ga zgrabimo. Čovjek i želje kao kotači vlaka, sudbonosno vezani, a nikako da se dostignu. Takvo je valjda danas vrijeme, tako se živi, bujica i stihija zahvatile pa nose i nas. Ukrcali se i mi na vlak života, i nije nam poznat broj stanica na našem životnom putu, no jedno je sigurno, jedna od tih stanica će biti naša posljednja ovozemaljska postaja, posljednje počivalište. .........



.............Stoga nije na odmet malo prikočiti, malo usporiti dolazak do te zadnje postaje - ako je ikako moguće. Svima nam je drago živjeti pa i babama u poznoj životnoj dobi, koje „ko bajagi“ i kao fol mole Boga da ih uzme, a ako se nedaj Bože zakašlju ili im slučajno ponestane lijekova u ladici, prava je panika.

Odlučio tako i ja nedavno otići u „odmori se, zaslužio si“. Istina, nije prava i puna, ali je prijevremena i stvarna, te sam njene prednosti počeo odmah koristiti. Prvi put nakon toliko godina, bez obzira što je za druge radni dan, krenuo sam dan prije i ostao dan poslije Svih svetih. Iako je bio red sunca red magle, putovanje je bilo ugodno, bez žurbe i napetosti. Odmah po polasku iz Zagreba, na Narodnom radiju lagano pjevuši Škoro: „Ne gledam nikad' u dlan, ponekad pobjeći znam, od sitnih stvari i od žamora, do ploče hladnog mramora.“ A upravo za blagdan Svih svetih obično svi putevi vode na neko groblje, a naši na tramošnička. Na blagdan Svih svetih i Dušni dan vjernici se na poseban način prisjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnima. Pod izrazom „svi sveti“ ne misli se samo na svetce proglašene od službene Crkve, nego i na sve one koji su pošteno živjeli, koji su za života činili dobra djela i prema Bogu i prema bližnjemu. Mnogo je takvih koji počivaju i na našem groblju. Neupadljivi, skromni, obični ljudi, koji su časno i marljivo proživjeli svoj životni vijek. Žuljevitim rukama zarađivali kruh svoj svagdašnji, a te iste ruke u smiraj dana prebirale su zrnca krunice, nešto za sebe, a više za obitelj. Proliveno je puno skrivenih suza – Tramošnička majka jeca, rasula se njena djeca. Takvi su bili naši očevi i majke, bake i djedovi. I kada su nepravda i rat potjerali naše ljude sa njihovih ognjišta, i kada im je uništeno sve što su cijeloga života gradili, nisu klonuli duhom niti izgubili nadu i vjeru.

U tom kontekstu za vrijeme propovijedi govorio je župnik Gornje Tramošnice, koji je uz asistenciju Slatinskog župnika i župnika Donje Tramošnice predvodio misno slavlje. Evanđelje koje je govorilo o blaženstvima iz Isusovog govora na gori, može se primijeniti na mnoge naše pokojnike. Zato smo se i okupili da ih se sjetimo i zahvalimo, te molitvama preporučimo. Ovo je ujedno i prilika da se i mi zapitamo kako pronaći put svetosti. Župnik je iznio jednu zgodu iz doba francuskog cara Napoleona koji je dao riječ običnom vojniku da će biti promaknut u viši vojni čin, nakon što se izložio opasnosti i ukrotio njegovog podivljalog konja. Careva riječ bila je dovoljna da se odmah ispiše dekret i hrabrog vojnika nagradi. Isus je i nama dao riječ, obećanje i kartu za put prema svetosti, ako budemo pošteni, nesebični, pravedni, siromašni duhom, mirotvorci, spremni pomoći drugima, ljubiti Boga i bližnjega svoga. Samo dobra djela biti će zapisana u knjigu života i samo to ćemo ponijeti sa sobom. Na groblju se to nekako lakše shvati i razumije nego u svakodnevnoj jurnjavi i buci života.

Čitao sam nedavno kako je 56-godišnji menadžer jednog investicijskog fonda doživio svojevrsno prosvjetljenje i shvatio što je važno u životu, te napustio posao na kojem je godišnje zarađivao 100 milijuna dolara. Dogodilo se to nakon jedne svađe s 10-godišnjom kćerkom. Svađali su se oko pranja zubi, a ona je ljutito otišla u svoju sobu i donijela mu list papira. Na tom listu su bili popisani svi važni događaji u njenom životu koje je propustio zbog poslovnih obveza. Ukupno je pobrojala 22 takva događaja – od prvog dana u školi i prve nogometne utakmice do roditeljskih sastanaka i raznih parada. Osjećao se užasno i počeo opravdavati. Imao je dobre izgovore za sve – putovanja, važni sastanci, telefonski pozivi…', no tada je shvatio da ga to ne usrećuje potpuno i da propušta beskrajno važniju činjenicu – naprosto nije imao dovoljno vremana za svoje dijete, svoju obitelj. Prije je odlazio na posao u 4:30 ujutro i ponekad se tjednima nije vraćao kući zbog poslovnih obveza. Sad se svako jutro budi kraj supruge, probudi kćer, priprema joj doručak i odvozi u školu. Umjesto punog radnog vremena, sada radi honorarne poslove s fleksibilnim radnim vremenom i bez previše službenih putovanje. I on i njegova obitelj mnogo su sretniji nego prije. Shvatio čovjek da ima u životu važnijih stvari od bezglavog i slijepog trčanja za bogatstvom. Statistika kaže - ako u frižideru imate nešto hrane, ako imate što obući i ako imate gdje prespavati, sretniji ste od 75% stanovnika ove Zemlje – vrijedi promisliti.

Vrijeme je bilo prilično toplo i ugodno za ovo doba godine. Groblje zaista lijepo izgleda. Grobovi očišćeni i uređeni. Tisuće svijeća i lampiona tinja i dogorijeva na laganom povjetarcu, a buketi krizantema i svakojakih cvjetnih aranžmana ukrašavaju svaki grob. Mnoge oči nisu mogle zadržati suze dok su drhtave ruke palile bezbroj svijeća i lampiona na grobovima naših pokojnika. A svijeta kao nikada prije. Govori to i činjenica što je ponestalo hostija za pričest iako je župnik ponio više od predviđenog.

Nakon Mise trebalo je dugo vremena da se svi ti automobili i ljudi raziđu. Bila je to prilika da se sretne poneke koje nismo godinama vidjeli. Oni koji su me prošle godine pitali zar još uvijek radim, sada se kao isčuđavaju što ne radim i laskaju mi da još uvijek dobro izgledam za svoje godine. Ja se pak tješim i znam da je važno koliko u našem životu ima godina, ali je važnija činjenica koliko u našim godinama ima života. Mnogi mi kažu da sam još uvijek djetinjast, no ja znam da i stari ljudi ponekad podjetinje. Bilo kako bilo životnom dobu u kojem se trenutno nalazimo ne možemo ništa niti dodati niti oduzeti i treba ga doživljavati i proživljavati na način za koji mislimo da je najbolji. I nije nevažno, stekao sam dojam da se u našim krajevima, bez obira na farbanje, još uvijek sijeda glava poštiva.

Za vrijeme ručka moja tetka iz Tuzlana je primijetila da nas je manje nego prošle godine. Bogu hvala, ali ne zato što se netko preselio na groblje, nego zbog valjda neke spriječenosti. U mojem Orlovom Polju, pored one dvije kuće koje se grade i vide na našim stranicama, rekoše mi da moj komšija Drago Iljkin obnavlja svoju kuću, a Anto Đuričin iz Parića, kupio kuću u srednjem selu. Obećao sam bratu da ću ubuduće češće dolaziti, a dao Bog da i u ovim novim kućama netko još dugo, dugo poživi.

T. Bošković

Zagreb, studeni 2014.