I ove jeseni kao i nekoliko prethodnih, boraveći u rodnom zavičaju,ponovno su mi se vratile slike prije ratnog perioda, kao i perioda prije nego sam otišao u Švicarsku. Prelijepa Tramošnička priroda, najčišći zrak na svijetu, buka traktora na njivama, pogled na ljude koji ubiru posljednje plodove svoga jednogodišnjeg rada.

Istina, zbog velikih ljetnih vrućina dosta toga je uništeno, ali ljudi svejedno žanju kukuruz, beru duvan i ne žale se puno. Zahvaljuju bogu što su u svome i na svome, i mole ga ujedno da im blagoslovi njihov trud i sve ono što donesu s njiva svojim kućama. Vele: "Biće valjda bolje slijedeće godine, samo da nas posluži zdravlje". I tako dok jedni završavaju zadnje poljske radove, drugi se već uveliko pripremaju za nešto naše tradicionalno,a to je pečenje rakije. Šljiva je već tri, četiri tjedna u kacama i sve je spremno za dolazak kazana u dvorišta.

Moj prvi susjed već naveliko priprema drva, poravnava teren, a vidim i da sprema prase i roštilj. Kod njega je večeras kazan, i veli mora dobro da se pripremi, jer očekuje komšije i prijatelje, i ne želi ništa prepustiti slučaju. S prvim mrakom i započeo je. Lože se "badimi" kako ih mi zovemo, i već nakon nešto više od jednog sata počele su teći i prve kapi prave domaće šljivovice. Pristigle su i prve komšije, i odmah se latile posla. Jedni lože vatru, drugi pomažu oko kazana. A opet jedni donose kom iz kaca i po završetku jednog pečenja ponovno ga dolijevaju. Veli moj susjed: "Dobro se plaća,¨(10,5 litara po kazanu ,43 grada)". Natočena je i prva boca koja neprestano kruži iz ruke u ruku, a i prase s roštilja dodaje jedan pravi ugođaj. A kad tomu dodamo još i zvuke braće Begić sa radija,onda samo možemo zaključiti da neke tradicije i običaji nikad neće izumrijeti u našoj Tramošnici i nigdje i nikada ih se ne treba stidjeti.

Tolike nevolje i toliko zla je prešlo preko naših Tramošnjana, a oni opet svi uzdignute glave brane svoje, na način na koji im to njihova situacija dopušta. Raduje me takođe i nekoliko obnovljenih kuća. Posebno mi je drago bilo vidjeti ispred kuća neku mješalicu za beton, znak da se nešto pokreće, da Tramošnica opet živi. Susreo sam se i s lovcima, koji takođe jedva čekaju kraj listopada i početka lova na fazane. Činjenice koje me žaloste su nekoliko domaćinstava koji se vjerovatno neće nikada vratiti u Tramošnicu i koji ne žele čak ni korov da počiste ispred svojih porušenih kuća, kao i famozni kamioni koji dan i noć odvoze našu Tramošničku zemlju tko zna gdje i tko zna do kada. Svi šute, i oni tamo i mi u dijaspori. Nisam prorok da znam što će se desiti, ali znam sigurno da će se nešto desiti i mora se desiti. Ljudi koji odvoze naše blago su niotkud. Prije rata nisu znali ni da postoji Tramošnica,a sada....

Još jedna stvar koja treba da raduje je i naš NK Tramošnica, koji se uspješno takmiči u prvoj županijskoj ligi posavskog kantona i što svojim igrama, ponašanjem još više doprinosi promidžbi sela uopće. Svaka im čast. I tako Tramošnica živi i čeka svoju slijedeću zimu. Proći će i ova jesen i još mnogo jeseni ali uvijek će ostati i ostaće samo jedna i jedina Tramošnica. Ona nam uvijek uzvrati ili nam da nešto svoje. A mi ? Koliko mi uzvratimo njoj. Uvijek možemo više i moramo........

 

Ž. Matić