Čudni su ponekad putovi gospodnji – barem gledano iz naše ljudske perspektive, mjereno našim aršinima. Za mnoge stvari za koje nam u datom trenutko nije sve potpuno jasno ili pak ne znamo pravi razlog zbivanja, često ljudi kažu da je to prst sudbine ili prst Božji. Čudan je taj prst. Odvede nas ponekad i putem koji možda nismo odabrali, dogodi nam se nešto što nismo željeli ili očekivali............


............Mi kršćani ne vjerujemo u puku sudbinu, vjerujemo u Boga i kažemo da za sve što se događa postoji neki razlog. Možda nama nedokučiv i nerazumljiv u svakom momentu, ali svremenom ga ipak shvatimo. Cijeli kozmos funkcionira po nama nedokučivim zakonitostima, a svaki ljudski život je dar i čudo za sebe i svaki čovjek je jedinstven i sigurno ima razlog, određenu zadaću i svrhu svog postojanja.

Na životnom putu nas prate mnoge lijepe stvari, ali ponekad i manje lijepe: bolest, rat, patnja, nepravde, razni križevi. Nešto od toga ljudi sami prouzroče, a nešto dođe iz njima ponekad nepoznatih ili neobjašnjivih razloga. Nama kršćanima je sve to lakše prihvatiti kada gledamo očima vjere, a znamo da poslije križnog puta Velikog petka uvijek slijedi Nedjelja Uskrsa. Zato svaki križ života ima razlog, ima svrhu, ima smisao. Istina, nemaju svi ljudi isti teret, isto breme, istu veličinu križa, no za očekivati je da će i vječna nagrada biti u skladu s time. Postoji jedna priča o križu koja glasi nekako ovako: dva čovjeka na svom životnom putu dobila da nose prilično velik križ. Jedan strpljivo nosi svoj križ, a drugi prigovara, gunđa i moli Boga da mu malo skrati križ jer je pretežak za njega. Molitva mu bude uslišana. Vidi da mu je lakše te nakon nekog vremena opet zatraži isto i opet mu molitva bude uslišana. Iznenada na putu dođu do jednog rascjepa, provalije, nema povratka i mora se naprijed. Onaj prvi položi svoj dugi teški križ iznad provalije, prijeđe na drugu stranu i nastavi dalje ka Obećanoj zemlji. Križ od onoga drugoga bio je prekratak i nije mogao prijeći na drugu stranu. Tek tada shvati smisao svoga križa.

-Pošao čovjek na posao, užurbano se spremao da čim prije stigne jer ga je očekivao važan sastanak. To jutro pokvario mu se električni aparat za brijanje. Dok je pronašao sve za ručno brijanje, kasni 15-tak minuta i sav uzrujan viče: „Bože, zašto mi se ovo događa baš danas kada ne smijem zakasniti“? Na prvom semaforu zastoj jer se prije 15-tak minuta dogodio težak sudar, ima poginulih i povrijeđenih. Porazmisli malo, sabere se, navrati u obližnju crkvu da se pomoli Bogu i da ga priupita ima li On svoje prste vezano za onaj pokvareni aparat za brijanje. Poslije je neprestano zahvaljivao Bogu što ga je poštedio i podario mu nastavak života.

-Poznajem mladića koji je prošle godine doživio stravičnu prometnu nesreću. Nema dijela tijela koji nije bio polomljen ili ozlijeđen. Nakon frontanog sudara završio je u gepeku svog automobila, toliko smrskanog da se na slikama ne može razaznati o kom se tipu automobila radi. Vatrogasci su rezali lim prtljažnika da bi ga izvukli. Tek nakon mjesec dana počeo je pomalo micati nogama. Slučajno sam ga upoznao prilikom jednog posjeta u bolnici. Kada se malo oporavio, rekao mi je da vjeruje kako ga je Bog sačuvao na životu i vjerojatno s njim ima neki plan jer pravo je čudo što je ostao živ. Oprostio je čovjeku koji je skrivio tu nesreću. I on i njegova obitelj sve gledaju očima vjere i nade da će biti dobro. Ima 30 godina i sav život nakon tog događaja smatrati će darovanim bonusom. Ni sam ne zna koliko je do sada imao operacija. Istina, polagano, ali se začuđujuće dobro oporavlja. Nikada ga nisam sreo ili se pak s njime čuo, a da nije optimistično govorio i vjerovao da će uz Božju pomoć sve biti dobro. Inače pripada uzornoj katoličkoj obitelji koja potječe iz naše Posavine.

-Poznavao sam fratra koji je šetao samostanskim vrtom u Zagrebu i usput molio dok su sjemeništarci kamenjem pokušavali skinuti loptu koja je zapela u granama oraha. Jedan kamen je nehotice odletio i pao na vojnu stražarsku kućicu koja je bila dolje preko zida. Bilo je to negdje sedamdesetih prošlog stoljeća. Jugovojnik je zapucao, a metak je okrznuo fratrovu glavu. Da je samo pola centimetra bio niže, ode glava. U bolnici je govorio: „Dragi Bog ima sa mnom još nekih planova, inače me ne bi spasio. Daljnji tijek života smatram poklonjenim. Vojniku opraštam jer je bio na svom radnom zadatku i vjerojatno je pomislio da je napadnut“. Poživio je još dugo nakon toga i svi su ga voljeli i poštivali jer je bio „duša od čovjeka“ i uvijek je svima rado pomagao. Napisao nekoliko duhovnih knjiga i podučio mnoge mlade generacije.

-Poznavao sam fratra koji je još '71. u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ molio Boga za samostalnu Hrvatsku. Dvadesetak godina nakon toga, pritislo breme godina, obolio od zloćudne bolesti i liječnici mu prognozirali još samo nekoliko mjeseci, a u Hrvatskoj upravo počele barikade. Sretnem ga tih dana u Ilici i kaže mi kako stvari stoje sa bolešću, ali da je molio ovako :“Bože, mislim da cijeli život pošteno živim i Tebi služim i jedino što od Tebe tražim jest da me sačuvaš na životu samo toliko dok Hrvatska ne postane samostalna država. Poslije me slobodno pozovi k sebi“. Nekoliko godina nakon toga sretnem ga ponovno i sav radostan priča kako mu je Bog ispunio želju i podario mu više života nego je sam tražio. Bio je uzor svima oko sebe i svjedok kako bolest strpljivo podnositi i prihvatiti je u vjeri.

-Čitao sam knjigu kako je u Italiji živio svećenik, koji nije imao vremana za umrijeti. Doživio već duboku starost, sustigla ga teška bolest i subraća vide kraj, ali on moli: „Bože, dugo si me poživio i kroz moj život realizirao mnoge svoje planove, ali Te molim nemoj me još pozvati k sebi jer ja imam još nekih poslova koje nisam završio. Ja ne želim umrijeti dok još to ne odradim.“ Smilovao mu se Svevišnji i pripisao mu i više kamata života nego je tražio.

Svega naprijed navedenog sam se prisjetio, nakon posjeta Svetog Oca pape našoj BiH. Posebno me ganulo svjedočanstvo našeg fra Joze Puškarića pa moram citirati dio tog svjedočanstva.

„Dragi naš, Sveti Oče!

Neizmjerno sam zahvalan Bogu što mi je dao ovu blagoslovljenu prigodu što danas stojim pred Vama. Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; praštanje otvara prostor za dolazak Božjeg kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru.“

Nakon svjedočanstva našeg župnika i ostalih, Sveti Otac im se dosta emotivno zahvalio i poručio cijelom svijetu: „Svjedočanstva govore sama za sebe i to je jednostavno memorija vašeg naroda, a narod koji zaboravlja svoje sjećanje nema budućnosti. Ovo je sjećanje vaših očeva, majki i predaka u jednom. Govorili su nam samo troje, a iza njih stoje toliki koji su propatili isto. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti vašu povijest, i to ne da bi se osvetili već da budete mirotvorci. U vašoj krvi i u vašem pozivu stoji krv i svjedočanstvo ovih koji su nam svjedočili. To je krv i svjedočanstvo mnogo većeg broja redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Nemojte zaboraviti one koji su vam prenijeli vjeru, koji su vam prenijeli kako se živi vjera. Moramo čuvati sjećanja i primiti ih k sebi kako bismo promovirali mir. Nekoliko je riječi koje su mi ostale u srcu, a jedna od njih je oprost! Čovjek koji se posvetio gospodinu Isusu, a koji ne zna za oprost, ničemu ne služi“ - kazao je Sveti Otac, između ostalog, u svom govoru.

Sutradan me nazvao onaj teško nastradali mladić i rekao da mi je župnik legenda i da se trebamo svi njime ponositi. I njegov ujak je bio u logoru zajedno sa fra Jozom, ali fra Jozo je imao „poseban tretman mučenja“, zato što je bio parok. I ovdje se potvrdilo da kalvarija i teško breme križa, u toj dionici života našega župnika, itekako ima svoju svrhu: autentično posvjedočiti cijelome svijetu strahote rata, te veličinu čovjeka mirotvorca koji snagom vjere oprašta svojim mučiteljima. Velika je to stvar i od Boga dar.

Naravno da smo svi ponosni na našeg župnika i našem fra Jozi želimo da mu onaj darovani „višak života“ još dugo, dugo potraje.

U Zagrebu, lipanj 2015.

T. Bošković